Foto: Mehmed Đedović
1.
Sa one strane sa koje se čuje kos. Zarasle u ljutu ostrugu, paprat i žaru. Te kamene krstače koje je isprala kiša i koje se ne vide od preuzimanja divljeg korijenja se ne bune.
Ovdje sve divlja i tone u zemlju, da l’ od sramote, jer od ponosa sigurno nije.
Na tom izgubljenom mjestu ćuti gordi kameni spavač. Svoj među našima, njihov među istima, jednak među mrtvima. Okamenio se u kamenu. Prepukao od tuge, prevrnule ga pohlepne ljudske ruke. S te strane je došao prst koji je upro. S biljega na njemu slomljenom na kojem se spominje Goduša i Starokuća i klesar i onaj koji je odavno postao zemlja pod zemljom.
„Ase leži Dabiživ Drašković, na svojoj zemlji plemenitoj, kada htjeh pobiti tada i umrijeh! Usječe na me kami Milutin Kablović u Goduši. A pisa Nikola Dragoljević“.
Dok kos utješno prhnu na visoke grane divlje kruške jer se uljez odmakao od mitskog mjesta i tišine, dotle neki drugi stražari prate svaki korak i viču, tu je, skloni se, eto ga, opasnost, ljudetina…
Takve ni zarasle staze groblja ne plaše, takvi stižu tamo gdje su naumili. Kos ga je pratio sve do ruba šume. Na jug će…
A stranac kao da je bio u nekom svom svijetu, nije se osvrtao na ljude i njihove biljege. Okrene odlučnim korakom na jug.
2.
Do njih ne dopiru kapljice velikog vodopada Skak. Mada se ta voda širi daleko, pa nošena vjetrom završi na najčudnijim mjestima i ozeleni ono što bi se sasušilo.
Volio je tražiti korijen jer često je suština bila u korijenu. Čudno mjesto koje ne pripada ni tamo ni ovamo, na pola puta je, drugačije izgledom i duhom nije isto. Ime mu se sastoji od dvije riječi God i Uš.
God na drvetu mjeri godine, vrijeme, krugove postanka, težnju da se održiš na nogama, uspravno, prema suncu.
I Uš, vaška, ono što je sino, nezgodno, uporno, teško ga je eliminisati. Šejtan baja. Ima li to ikakve veze jedno s drugim i sa ovim mjestom koje je k’o ostrvo.
Je l’ po Omeru Goduševiću dobilo ime, jer po njemu će kasnije naheklati Omeroviće. Po nekome jeste i taj neko je bio sretne ruke jer se ime primilo. Omer je iz Starokuće zakopao temelj u Godušu.
Premotavao je po glavi svakojake misli dok se starim putem, bez žurbe primicao Goduši.
Kroz seoce koje se zvalo Studene vodice i koje je nakačeno na lijevu plećku planine pa sve misliš skliznut će, spast će. Na visini je, tu se vjetrovi dogovaraju na koju će stranu, taj dio zaobilaze oblaci jer im je povisoko. Čvorci se otimaju za prezrele trešnje sa najvisočijih grana do kojih ništa dugo no ptica ne dopire. Rodilo je ove godine. Ovi ljudi paze da ima i mravu i bravu, da ništa nije gladno ni žedno. Oni hrane i poje i ne rade to zarad bilo kakve koristi.
Iznad sela je nekada išao stari put, iz vremena koje je zametnuto u sjećanju i iz kojeg ni kamen ne bi ostao da je bilo do ljudi.
Malo je zaraslih budžaka, jer vrijedne ruke se sa korijenem bore i kad pucaju žuljevi. A ta njiva nekako kraj puta, strma ali pitoma. Nekada je na toj njivi sazrijevalo i rađalo, davalo i hranilo.
Omerika i Mejruša okopavali s klasa na klas, pognuti, mirisali zemlju i šaputali joj lijepe riječi. A onda, niodakle se navrnuli oblaci crni ko garava furuna. Pljusnulo, a seljak se kiši vazda raduje, jer kiša dobro donosi. Sijevnulo iz obilja kapi, pa munja njih dvoje, skupljenih ispod golemog hrastovog panja, ubije na mjestu.
Umorni od teškog posla na zemlji, mokri, jednu uz drugo šćućureni, njih dvoje su ispod tog panja preselili.
Naumpade mu selo koje je u imenu imalo konja i polje i staro groblje u tom selu. Onaj starina koji se hrve sa ostrugom i koji je jedni tog dana izašao da se znojem oznoji svikao na svakakvo zlo, ravnodušno konstatuje: Znalo se desiti da ovdje po 12 godina horoz ne zapjeva. Tako, a kao da priča o sočnom, crnom kolaču preko kojeg je debeli sloj sira i kajmaka.
I Hamzaga Selimović se na ovim pitomim njivama s dušom oprostio.
Vraćao se s pijace u Rogatici gdje je pazario volove, pa mu guta para nabrekla u džepu, toliko da je nikako nije mogao sakriti. Rogatica dobila ime po rogu krupne stoke i po nadaleko čuvenoj pijaci. Jest daleko al’ se isplati.
Sumnjao je da ga neko putem, iz daleka prati, pa salekivao i gledao ali uhoda je bio sposobniji. Dočekao Hamzagu na mjestu zaklonjenom granjem i visokim stablima, pa mu tu glavu rascopao teškim, hrastovim maljem. Prisvojio onu gutu para i zadovoljan legao na gomilu lišća da predahne.
Neće proći mnogo, a taj hrsuz i ubica će postati ugledni hadžija, čovjek od mudrosti i dobrote. Dobri ljudi dobro ubijaju da dođu do onoga do čega su nanijetili doći. Ništa nije teško ako ćeš od toga imati koristi.
3.
U daljini golemo stado ovaca. Vesele su, igraju se i pasu. Sigurne na pašnjaku koji nadzire krupni pas. Sve on to vidi iz daleka, janjce, pastira, rogate ovnove, nekoliko koza i umiljatih jarića. Zapahne ga jak, opojan miris iz krošnje bijele lipe. Ah kako lipa zavodi mirisom.
Kraj Pepine kuće pravo, krivim putem sraslim sa vrtovima i njivama. Uz brdo, kraj žbuna bukovine, sve do stare strešnje. Jelin potok ostaviš iza sebe, stare puteve, rupe u stijenama i pijesak kojim su se nekad zidale kuće.
Uzneimirismo sanjivo selo. Što Kemo svojim krupnim baritonom koji ječi kad govori, što pričom u rupi. Kemo je hroničar, krupan, visok, veseo. Mića je mršav, šutljiv, ali dobar poznavalac i hrabar da zagazi i da se popne. Sa njima i strani čovjek u prolazu. Zovu ga išaretom, očima, pokretom, ime niko ne izgovara na glas. Čuo za priču o Goduškoj rupi, nije bilo mrsko da potegne iz Spreče i došao. Jusuf veli Ja vam kažem nema nikakve rupe u Goduši. Slušajte šta ja govorim… Kategoričan je, odrješit, kad on priča drugi slušaju.
Drugi upućuju pravo, ima strešnja, stara, od nje prema visu. Al niko nije raspoložen da pruži korak i kroz svoju avliju odvede ove budalaste radoznalce do mjesta o kojem govore.
Klikće zrikavac ko da su u Splitu, ko da je Goduš otkinuta ulica sa morske obale i zalijepljena ovdje, ni tamo ni ovamo. Ovdje ćeš da budeš, rečeno joj. Ovdje gdje ne pripadaš ćeš se omladiti i omladila se.
Ima zrikavaca na kamenu i godi mu vrelina stijene, kao i poskoku koji je na svom terenu.
Ovo selo je bilo ko flaša vode, praznilo se do zadnje kapi pogođeno raznim bolestima, rasuto ratovima i vojnicima, pa samovalo opustošeno. Onda se nekim čudom omladi sa kapljicom kiše, podigne glavu i počne rasti. I tako nekoliko puta. Život nije bio lagan, ali se život otimao da preživi i preživio je.
Ona drska žica sa bodljama svaku njivu ogradila pa se jedva provlačimo, a ne znamo tačno gdje ćemo i kuda. Kad jednu takvu četvorostruku rospiju od žice prijeđemo nađemo se u nekakvom strmom šumarku punom čudnim udubljenja kao da su bili rovovi u ratu, ali nisu.
Kemo i Mića vode, a onaj se provlači ispod žice i pruža korak kroz šumu, kao da tačno zna gdje ide. Ja sam ovdje već bio, kazuje onaj koji na tom brdu i u tom kraju nikada bio nije. Negdje na plovini sjenovitog šumarka, zaklonjena lišćem i suhim granjem, duga, duboka pukotina kao da je neki div udario golemom, oštrom sjekirom i potegao niza šumu.
Nije to rupa, to je zanimljiva pukotina zemlji, malo na stranu, vidljiva, duboka, kamena i ko zna koliko se spušta niza šumu i preko njima. Možda toliko da bi mogla raspoloviti Goduše na dvije strane, samo ako kihne.
Uskim putem uz Goduše, uz domaćinske vrtove, i trošna stabla voća, pa desno prema šumovitom brdu. Tu je puklo neke davne godine. Rascijepilo se pa izgleda ko ulazak u grotlo. Što duže ostane uspavana bolje je, jer ako se jednom probudi, a hoće, to neće biti veseo dan. Ljudi su svašta bacali i gurali da provjere kolika je, dokle seže, pričali priče da djecu zabave. Neka je, ona je prolaz u neki drugi svijet u kojem je sve moguće.
Rijetko ko do nje dođe, sjede uz pukotinu oblika otvorenog graška, zagleda se u taj tajanstveni otvor i zapita gdje li ovo vodi.
Bukve pojele imena koja je neko, haman davno urezivao u koru. Nije važno kolika je rupa, važnije je sa kojom radoznalošću dođeš do ovog mjesta. Čudo je u oku posmatrača.
Sretno žive bogata staništa začudnih mrava baš u tom šumarku i oko njega. Nema njih baš svugdje, no samo gdje im godi tlo i energija i vazduh i ukus lista. Mravi su tu ako zatreba kakvoj bolesnoj svraki. Ona sleti pored mravinjaka, a oni je prekriju i svojom kiselinom. Kada se maknu sa nje odnesu bolest i svraka uzleti izliječena. Možda mravi ne liječe samo letače, a možda ni oni zdravi nisu baš sasvim bez potrebe da ih prekriju mravlje divizije. Kako bilo da bilo.
A odatle put za Zečiju kosu, za Kikove, Skakavicu, Tomanića kosu… Malo dalje su Zecovi, a visočije Svrake… Vidjet ćeš ono što si došao da vidiš, a ne pukotinu u zemlji.
Put prema posjekotini u zemlji čuva golemi Smuk. Bolje je da ti prvi vidiš njega nego on tebe, jednako kao što je bolje da ti spašavaš ljude nego da ljudi spašavaju tebe.
U tu ranu je možda nekada sklizno Didov štap, ili je rimski vojnik izgubio mač, a možda i Osmanlija čudesni tespih koji nije sa ovoga svijeta. A možda je dovoljno to što je, ali ako si gladan očima onda je teško tu glad zadovoljiti.
4.
Bilo je tu, tik pored puta kojim su hodile rimske galije, selo Starokuće. Ponad sela jezerce, upamtili su čule se pralje sa jezera, žene haljine tukle. Malo je bilo, taman za to vrijeme. Pobjeglo jezero, nema više vode, nema sela, nema ni kuća, a i groblja uskoro neće biti jer se kamen raspao od vremena.
Kuge nosile i selile, bez milosti trale do bebe u bešici. Ne čudi da onaj kaže kako se znalo desiti da horoz ne zapjeva po 12 godina. Starokuće umrle, ali se rodilo nešto drugo. Raselilo i ostale samo puste njive, ali se mladica primila pa Gouš procvao.
Zemlja je pjeskovita, voće je rodilo, Šareni han odavno ne postoji, ali je nekoga uveseljavao.
Tu negdje je glavu izgubio Dabiživ Drašković, kada se zaletio da pobije i uzme tuđe tu ga i dočekao Milutin Kablović na vrh svoga širokog sjećiva. Poslije će Nikola Dragoljević, u Spreči da na kamen ukucka, a kamen pod golemu krušku jeribasmu ušuška. Ispod kamena Dabiživ. Neka ga tu, hladovina je i niko mu smetati neće. Njegova radoznalost i njegov karakter ga glave košta. Iznad junaka ima junak, iznad ratnika ratnik, iznad lopova lopov.
Kada su austrougari, idući rimskim tragovima pravili put do Teočaka vele da su naišli na tvrd teren.
Kakva je to avantura bila. Trasiranje puta kroz divlju i zapuštenu Bosnu. Za sustrijansce je to bilo kao ulazak u drugi svijet. Probijali brda, jahali rijeke, ubijali stoljetna stabla, čudili se punim šumama divljači, riječima i jeziku u kojem su se kiselile riječi još od Kelta ostale. Nalazili zlatne žile i mineralne vode, ljekovite izvore, bijele jelene, zboravljene ćupove…
Ostatak života pričali o ljepoti žena, snazi ljudi, spretnosti ratnika, ljepoti konja i gracioznosti koze.
Otiske Kelta, građevine Rimljana i ruševine Osmanlija čiji kalem se omladio na mladicu ove zemlje. Možda su našli i izvor mladosti ali se nisu usudili nikome o tome govoriti.
U Godušku rupu klizne list sa grane bukve, i prođe kao da to nije ništa. Nikoga ne uznemiri i niko se na njega ne osvrne. A izađe na nekom drugom mjestu. Ona rana se protegne, zijevne, navikla je da samuje duboko u rijetkoj šumi. Ne žali ni za čim. Ali joj je i sad zabavno kad ljudi dođu iznad nje pa bi da bacaj kamenje i guraju vitke grane. Da vide kolika je, da vide duboka li je, da vide šta je…
Kao da se mora sve znati…
(Mehmed Đedović)