Njegovo posljednje radijsko javljanje od 10. jula 1995. godine ostalo je zabilježeno kao jedan od najpotresnijih dokumenata u modernoj istoriji ratnog izvještavanja, krik očaja koji je najavio tragediju. U kolektivnom pamćenju naroda Bosne i Hercegovine, ali i cijelog svijeta, ime Nihada Nine Ćatića zauzima posebno mjesto. Ovaj hrabri srebrenički novinar, pjesnik i hroničar bio je oči i uši opkoljenog grada, čovjek koji je pod kišom granata i u nemogućim uslovima svakodnevno informisao javnost o patnjama svojih sugrađana.
Nino Ćatić je rođen 1969. godine u Srebrenici, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Životni i akademski put odveo ga je na studije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Ipak, sudbina je htjela da se u rodni grad vrati u proljeće 1992. godine, povodom obilježavanja Bajrama. Tamo ga je zatekao početak agresije i blokada grada iz koje više nije bilo izlaza. Od tog trenutka, Nino donosi odluku da se bori jedinim oružjem koje je imao, riječju i istinom. Putem skromnih radioamaterskih veza, tokom tri godine opsade, slao je izvještaje i tekstove medijima u Sarajevu, svjedočeći o gladi, bolu i konstantnom uništavanju zaštićene zone UN-a. No, osim surovih činjenica, Nino je u sebi nosio i umjetničku dušu, patnju svog naroda pretočio je i u brojne pjesme koje su ostale kao trajni spomenik jednog vremena.
U narednom videu poslušajte posljednji izvještaj Nine Ćatića iz Srebrenice.
Njegovo posljednje javljanje u program Radio-televizije Bosne i Hercegovine, emitovano 10. jula 1995. godine, samo dan prije pada grada i početka genocida, ušlo je u istoriju. Taj apel bio je ispunjen strahom, ali i jasnom osudom pasivnosti međunarodne zajednice. U svom dramatičnom nastupu naglasio je da se Srebrenica pretvara u najveću klaonicu, da se poginuli i ranjeni neprestano dovlače u bolnicu, te da svake sekunde na grad padnu po tri smrtonosna projektila. Zapitao se da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima, nazivajući to nečuvenim zločinom nad bošnjačkim stanovništvom i direktno prozivajući tadašnje zvaničnike UN-a Yasushija Akashija i Boutrosa Ghalija riječima da se boji kako za Srebrenicu više neće biti bitno ko stoji iza svega.
Te večeri, nakon što je poslao svoj posljednji izvještaj, Nino se pozdravio sa majkom Hajrom. Rekao joj je da se ona i otac spreme za Potočare, dok će on s prijateljima pokušati proći kroz šumu, preko Buljima, prema slobodnoj teritoriji u Tuzli. Na tom “putu spasa”, koji je za hiljade Srebreničana postao put smrti, Nino je ranjen. Posljednji put je viđen u blizini Bokčinog Potoka, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Njegova majka, Hajra Ćatić, provela je više od dvije decenije neumorno tražeći barem jednu kost svog sina kako bi ga dostojanstveno ukopala. Hajra je preminula 2021. godine, ne dočekavši smiraj i pronalazak svog Nine, ostavljajući u amanet društvu da nikada ne zaboravi istinu. Danas ime Nine Ćatića živi kroz godišnju novinarsku nagradu koja se dodjeljuje u Bosni i Hercegovini za izvještavanje o ljudskim pravima i ratnim zločinima. Njegov glas iz jula 1995. godine ostaje trajna opomena čovječanstvu i podsjetnik na cijenu istine plaćenu životom.
(Balans)