Ahmet Bajrić Blicko fotografijom se počeo baviti prije 45 godina. Iako je rođen i živio je u Šepku kod Zvornika, posao ga je vezao za Loznicu.
„ Sve nam je Loznica dala jer sam se ja tu upoznao sa ljudima koji rade fotografiju. Pa sam onda kupio hemikalije i ostalo i počeo kod kuće razvijati film. Tako da sam pomalo sticao iskustvo i počeo 1984. godine raditi za beogradsku Politiku. Tu sam radio do 1990. godine, pokrivao sam Bijeljinu, Loznicu i Zvornik“ – priča Bajrić.
Početkom rata odlazi u Austriju, gdje ostaje samo nekoliko mjeseci. Vratio se u BIH na poziv kapetana Hajre Mešića i novinara Hasana Hadžića. U Austriji ostavlja suprugu i djecu, a on biva radno angažovan u BIH kao fotograf. O ratnom periodu Bajrić bi imao šta pričati danima.
„ Na žalost, Hajru Mešića nisam nikada vidio u BIH. Mi smo se vidjeli u Zagrebu, tu se dogovorili da se vidimo u BIH, ali je on poginuo odmah nakon toga. Nije se dalo da se vidimo više. Mene su kad sam došao ovdje rasporedili u press centar u Sapni, kao fotografa. U toku rata sam uradio hiljade fotografija, od ratišta, pa do dolaska preživjelih srebreničana na područje Kladnja“ – ističe Bajrić.
Nakon rata nastavlja se baviti fotografijom. Otvara radnju i vrlo brzo postaje najpoznatiji fotograf u Tuzli, ali i šire.
„ Ja sam poslije rata napravio jedan bum sa fotografijom. Bilo je ovdje dosta fotografa ali sam ja uspio za kratko vrijeme isplivati. Uspio sam isključivo radom. Nisam nikad glumio šefa nekog, nego sam uvijek radio. Fotografija mi je dala sve. Uspio sam stvoriti od tog posla lijep imetak, napravio sam kuću, živjelo se uvijek lijepo “- priča Blicko, pomalo sjetno.
Ahmeta decenijama bije glas galantnog gospodina, što on smatra načinom života i kućnog vaspitanja.
„Ma, tako se poklopilo, ne znam ni sam. Ja ako imam 10 maraka u džepu, ja ne dam da neko drugi plati piće. Ja kad imam, a hvala Bogu uvijek ima za ručak i piće, ja platim, takav sam jednostavno. Nekad sam organizovao druženja novinara, gdje su se okupljali svi novinari, dolazili su i političari. Ja sam to volio“ -priča nam Bajrić.
Pitamo ga, vole li žene fotogafe? Odgovara i prije samog kraja pitanja.
„Uh, kako ne vole. Žene najviše vole fotografe. Prije svega jer ih lijepo uslikaju, predstave ih nekada i ljepšim nego što jesu. Fotografi su svi pažljivi ljudi, prate te detalje, a žene to vole“- s osmijehom priča Blicko.
Dodaje da je ponosan jer mu je kćerka krenula njegovim stopama, a za njom i njen stariji sin.
Danas Blicko iako u penziji radi punom parom. Osim što fotografiše dnevnopolitička dešavanja, aktivno se bavi i izložbama fotografija, koje je radio u protekle tri decenije.
„Sad imam izložbu 6. jula „Grobnice: Dokaz genocida u Srebrenici“. Tu ću pokazati sve grobnice koje sam slikao u proteklim godinama. Od Zvornika, Bratunca, Vlasenice. Slikao sam skoro sve masovne grobnice u Podrinju. Pozvat ću dosta gostiju, nadam se da će doći i visoki predstavnik u BIH, da on otvori izložbu“- kaže Bajrić i dodaje, da se kroz karijeru i život trudio nikome ne zamjeriti, i da je u tome i uspio.
Jedna od masovnih grobnica koje je fotografisao Bajrić
„ Ja kad podvučem neku liniju, ja sam prezadovoljan sa svime. U životu sam sve dao, patriota sam bio, nisam nikoga prevario, ako sam mogao pomoći, pomogao sam. Ja sam sretan, da sutra umrem ne bih žalio ni za čim“- za kraj poručuje Bajrić, dok gleda na sat jer žuri na događaj koji treba fotografisati.