Foto: Balans
Zurijeta Alić rodom je iz Brezovice, a udala se u Voljavicu. Ratne strahote prekinule su normalan porodični život, a na Zurijetu zauvijek ostavile traga. Izgubila je muža, oca, nenu, brojne članove uže i šire familije.
Prisjeća se tih teških dana u Potočarima gdje je bila njena cijela porodica kao i mnogo drugog naroda koji se nadao zaštiti UN-a. Asim Ahmetović je bio njen otac koji je radio za holandski bataljon. Preživio je svašta, kaže naša sagovornica.
„Radio je cijelo vrijeme. Odvojili su ga od dvije moje sestre koje su bile još tu u Potočarima. Ja sam ga vidjela kada su nas vodili prerma izlazu. On je bio odvojen u kanalu, kao i moj muž i moja kćerka od 6 godina. Sa njima su sve bili momci od 17, 18 godina. Meni se tu svašta desilo, ne mogu da pričam o tome. Bila sam zaleđena, nisam mogla ni plakati. Ništa nisam mogla. Samo sam tražila dami vrate moje dijete što su mi uzeli“- kroz suze se prisjeća. Nije imala ni vode ni hrane. Uspjela je dobiti svoju djevojčicu nazad. Djeca su bila oskudno obučena.
„Došli smo u Tišću gdje izlaze kamioni. Sve sam se nadala da će mi pustiti oca, muža. Djeca su plakala. Ja nisam mogla zaplakati. Onda su mi uzeli sina od 4 godine. Ja sam zavrištala, onesvijestila se i udarila glavom od kamion. Zbog toga sam 2018. godine imala operaciju glave. Kada sam došla sebi, išla sam dalje. Onda sam vidjela moju diku, mater od moje matere. Leži i govori: Pomozite mi, djeco. Ja sam se samo okrenula i nikada je više nisam vidjela. Nikada niko nije našao nijednu kost“- kaže. Uspjela je preživjeti srebrenički pakao i spasiti svoje dvoje djece koji su danas odrasli ljudi. Ona danas živi sama u Tinji kod Srebrenika.
U spomene na sve nevine žrtve i njene najbliže, Zurijeta, poznatija kao Mina, odlučila je sjećanje na stradale održati i štampanjem imena ubijenih na maramama. Zelenim i bijelim. Do sada je odštampano 350 marama. Za 150 maloljetnika, žrtava genocida, Zurijeta je marame sama platila.
„Došla sam sama na ideju ovih marama. Bio je jedan tehvid i gledala sam nišane i osjetila sam da tu nešto nedostaje. Ja sam odlučila da ponudim, pa ko hoće. Ko neće, neću ga moliti, niti koga silim. Ja sam prva od sebe dala za sve maloljetnike. Ja bih željela da svi urade maramu. Ako žele, neka kupe maramu, ištampaju ime i dostave. Da to uradimo. Voljela bih to“- naglašava.
U svemu tome, Zurijeti pomaže Sabina Hodžić Mehmedović. U proteklom ratu, Sabini su ubijeni svi muški članovi uže i šire porodice.
„Ove marame su simbol nevinosti. Da dokažemo, na jedan način, da hladni potočarski nišani nisu samo kamen. To su naša braća, naši očevi, naša cijela porodica. Ova ideja je lijepa, nije svakidašnja. Ove marame su simbol jedne čežnje. Drago mi je da sam dio toga. Meni lično mnogo znači ovaj projekat. Nadam se i da ćemo se malo probuditi. Da Srebreničani shvate da trebaju nešto uraditi sami za sebe, a ne da za nas to rade neko drugi“- kazala je Sabina, uahvaljujući svima koji rade na kulturi sjećanja na genocid u Srebrenici.
Sabina je naglasila da je usvajanje Rezolucije o Srebrenici jedan vid satisfakcije za sve žrtve i da svijet konačno shvati bol Srebrenice.
„To je naš vapaj. On je bio jak od 1995. godine, ali ga, nažalost, mnogi nisu čuli. Da će nam vratiti naše ubijene, neće. Naše zagrljaje neće ispuniti. Svakodnevno negiranje genocida nas žrtve, mnogo boli. Ako odete u potočare, vidite sve te nišane, nijedna rezolucija nije dovoljna da opovrgne to što vidimo“- objašanjava.
Svaki potočačarski nišan ima priču, ima porodicu. Nažalost, sve manje je živih članova porodice.
„Nažalost, mnoge porodice više ne postoje. Zatrte su. Jedna od takvih je i moja porodica gdje je 13 mojih najbližih ubijeno u genocidu. Tos u očevi koji su danas trebali biti djedovi. Nažalost, ubijeni su veoma mladi. Mnogi moji ekshumirani iz masovnih grobnica, nemaju kompeltna tijela. Dvojica mojih dajidža su ukopana bez glave, sa samo tri kosti“- prepričava Sabina.
Zirijeta i Sabina nadaju se da će se što više porodica priključiti njihovom projektu, dostaviti imena i sredstva potrebna za štampanje, a kako bi se što više imena našlo na platnu. Marame će biti donirane Memorijalnom centru u Potočarima koji će utvrditi uskoro način njihove prezentacije i upotrebe i ostati kao trajno sjećanje na nevine žrtve genocida u Srebrenici.
(Nataša Tadić)