Foto: Balans
Mjerenjem šećera u krvi, edukacijom i savjetovanjem, Svjetski dan dijabetesa obilježili su danas članovi Udruženja „Novi horizonti“ u Tuzli iz kojeg poručuju da je bitna eudkacija jer polovina oboljelih ne zna da ima dijabetes.
Jasmina Hadžimešanović je u svijetu dijabetesa sam već pet godina. Priča nam da je to bio težak perio kada je otkrila svoju bolest, a li da ga je lakše preobrodila okružena ljudima sa istim problemom.
„Bilo je teško na početku, zato što su veliko razlike od prethodnog načina života, od ishrane, od aktivnosti, od zanimanja za samu tu balest. Tako da je bilo u tom smislu teško, ali sam se privikla jer kad znamo da nam život ovisi od toga, onda je drugačije“- kaže Jasmina. Ona koristi inzulinsku pumpu i to joj je olakšalo borbu sa ovom bolešću.
„Ne moramo se non stop ubadati. A sa druge strane, sa pumpom je nekako šećer mnogo više ispeglan, da tako kažemo. Bitno je i da pričamo o tome svemu jer danas vrlo imamo veliku populaciju koja zapravo i ne zna šta je šećerna bolest. Tako da je ljudima to na prvu kada čuju, budu iznenađeni“- kaže ova mlada djevojka.
Sa samo četiri godine, dijabetes je otkriven kćerci Alme Delić. I već sedam godina živi na posebnom režimu.
„Morali smo dosta toga promijeniti. Prešli smo na zdraviju ishranu, kompletna porodica, ne samo ona. Moranmo pratiti, bitis vi upućeni, edukovani. Ona sa 4,5 godine nije mogla sama o sebi brinuti. Faktički, ni sada ne može. Teško je. Čitav naš život se preokrenuo onog momenta kada joj je dijagnosticiran dijabetes. Sreća imamo senzore, inzulinsku pumpu. Na PEN-u je bila godinu i po, boli smo je. Kada je bila najmanja“- priča Alma. Dodaje da je sada lakše sve i da ona i muž pokušavaju kćerku osamostaliti kada je u pitanju praćenje nivoa šećera u krvi.
Kako nam priča Indira Bektić, predsjednica udruženja, bitna je kontinuirana edukacija kako oboljelih tako i članova njihovih porodica, prosvjetnih radnika u osnovnim i srednjim školama, na fakultetima kao i cijele zajednice.
„Sve je to potrebno kako bi osobe oboljele od dijabetesa živjeli jedan kvalitetan život bez diskriminacije, kako bi se u svojoj sredini osjećali sasvim prijatno dok koriste sva ta ortopedska pomagala, senzore za kontinuirano mjerenje šećera u krvi, inzulinske pumpe, kako niko ne upire prstom u te njihove aparate i aparatiće. Znači, to je ono što nam je prioritet, edukacija i samo edukacija, jer možete imati ne znam kakve savremene aparate, ako niste dobro edukovani, ako ne znate računati u gikohidrate, onda niste napravili ništa“- stav je Bektić. S
toga je za građane Tuzle na nekoliko štandova, organizovana edukacija i mjerenje šećera kako bi na vrijeme otkrili dijabete jer jedna polovina oboljelih i ne zna da ima bolest. Osim toga, građani svih generacija su imali priliku čuti koliko su bitne zdrave životne navike i fizička aktivnost.
Pomenuto udruženje ima trenutno oko 200 članova, a taj broj je sve viši pa i djeca često obolijevaju, upozorava Bektić.
Podsjećamo, jedna inzulinska pumpa košta oko 5.800 KM.
„Naš Zavod zdravstvenog osiguranja pokriva troškove nabavke inzulinske pumpe za oboljele do 18. godine života, ali pokriva troškove potrošnog materijala koji su izuzetno visoki na mjesečnom nivou za sve oboljelje bez ograničenja godinama. Znači, mi smo kanton, mislim da smo čak jedini kanton u Federaciji koji nema nikakvog ograničenja kada se radi o potrošnom materijalu za inzulinske pumpe i čak i stariji od 18 godina dobiju taj potrošni materijal bez obzira što pumpa nije postavljena do 1“- objašanjava predsjednica udruženja.
Razliku u nabavci senzora pokriva grad Tuzla, grad Lukavac i općina Kalesija koja je jedna od prvih općina koja je počela uopće pomagati oboljele od dijabetesa za nabavku senzora. Tuzlanski kanton ima ima najviše inzulinskih pumpi i sa tendencijom da svi oboljeli od dijabetesa tipa 1, dobiju svoju inzulinsku pumpu bez obzira na godine.
Inače, udruženje je postavilo i ormariće sa potrebnim materijalom za oboljele od dijabetesa u 40 škola na području Tuzlanskog kantona.
(Nataša Tadić)