Foto: Safet Hamzić
Subota je. Miriše na sunčan vikend što nije nevažno. Put se otvorio za Šekoviće, prostro se ispred nas ko leteći ćilim.
****
Dva dana ranije smo se kod Safeta H. na vikendici madmudrivali sa tavom pekmeza od jabuka. I dobro je išlo, sve dok nam večernja kišica nije pokvarila ugođaj. Čini mi se da je pekmez ostao rjeđi nego što je trebao biti, al gotovo je sad.
***
Do manastira Lovnica u Šekovićima, pa onda preko Javornika i ako sve bude dobro u Zeleniku. Takav je plan, a plan na putu ne znači bog zna šta.
***
Ih kakve se sve priče u autu ispričaju. Kroz Papraću o Papraći, pored partizanskog spomenika koji začudo još stoji pored puta, pa okukama prema Šekovićima.
Šuma je uveliko poprimila jesenje boje.
Od čovjeka koji je 1965. godine spavao na Snagovu u Dedinom hanu, išao na Vidovdan na vašar u Loznicu ima se šta čuti i naučiti. Na Capardama je bio han Kod Strine, a u Tojšićima Hamzin han, pa Han kod Ćerime. Putnik je sve to morao znati pa u hanovima jestičimbur sa suhim mesom i piti bijelu kafu. Ti hanovi su preteča današnjih hotela.
***
Kod manastira Lovnica golemo partizansko groblje, netaknuto, održavano, uredno. Na uskom stubu okićenom petokrakom piše: Slava palim borcima. Blagi vjetar nanosi prvo opalo lišće na ćutljive ploče.
Na ovom mjestu odšutim mada bi mogao postaviti stotinu pitanja o ratovima, mržnjama, smislu i besmislu, o tome šta vrijeme učini, koliko promijeni, ali neka… golema lipa, hrast i bor svojim hladom natkrivaju ploče poginulih.
U restoranu Anin Dvor, pored rijeke Lovnice, okruženi smrčom slušamo vodu dok žubori i udišemo čist vazduh.
Odavno znam za ovo mjesto, ali tek sad sam u dobrom društvu, došao da ga pozdravim.
***
U Šekovićima okrenemo prema Kaštijelju i kroz puteve i putiće pogriješimo put, što nije nimalo teško. Dođemo do nekog sela gdje nam objasne kuda ćemo za Raševo. Aha, dobro, znači desno…
U selu Bečani, u šumici, desno, nevjerovana nekropola stećaka. Ovo mjesto poznato je kao mjesto Ispod stijene (Pola stijene) jer se golema stijena nadvila nad put. Neistraženo pa se o njemu ne znaju nikakvi detalji ali svakako nevjerovatno i veoma bogato stećcima različitih oblika. Šefik Bešlagić je za vrijeme svojih istraživaja konstatovao da u Bečanima ima 179 stećaka.
Bez imalo pretjerivanja ovo mjesto bi se moglo nazvati Bosanski Stounhendž. No da je, kojim slučajem Stounhendž u Bosni to bilo prekriveno ostrugom i rastinjem, a neko bi uz kamene blokove napravio ćumez za koke i štalu za krave. Bio bi zabranjen pristup jer vlasnik njive ne dozvoljava da mu se gazi pšenica koju je tek posijao. Ostaci prošlosti kod nas od sramote tonu u zemlju i ne smiju da upitaju, u šta ste se to pretvorili, gdje smo pogriješili pa ste vi ispali takvi. No, tako je kako je. Mislim da kamen niko ne bi koristio ni kad kiseli kupus jer urijetko ko i to radi…
Šumsko je tlo, kamen lagano propada, krivi se, pada. Neko je kroz pola nekropole udario ogradu i podijelio je na dva dijela, ali to nimalo ne smeta njenoj autentičnosti koja na prvu, putniku oduzima dah. Sjano mjesto vrijedno da se malo pomučite da bi do njega došli.
Sajo vozi, drži mobitel i upravlja navigacijom koja je na šumskih putevima zbunjena i stalno nas vodi na pogrešan put. On misli na sve, pa smo u dobokoj šumi, na putu prema selu Raševo, pojeli poneki grozd grožđa.
***
U Raševu ništa posebno. Namjera nam je bila da pogledamo sa druge strane i svojski smo se potrudili da uspijemo u tome. Malo je ko ostao u izolovanom selu. Lijep pogled na dolinu Spreče i sve ispred. Voće na granama, ljudi u šumi sijeku i galame. Čuju se motorke. Nigdje nikoga.
U povratku još jednom odemo pogrešnim putem, čisto da utvrdimo gradivo. A onda, napokon pravo i izađemo u Zeleniku, na drugoj strani planine, selo koje pripada opštini Živinice.
Javornik je nekako sklonjen od planinara i one živosti kojom se može pohvaliti Konjuh, ali je lijep i vrijedan da se ode, prošeta, vidi… Pa kome bude namjera on će i otići, a ostali neka na miru piju svoju kaficu na svom omiljenom mjestu…
(Mehmed Đedović)