Foto: Anisa Mahmutović
Pokušavam sabrati dane iza sebe u smislene rečenice, ali spoznajem kuršlus misli već pri prvoj. Putujući Evropom upoznala sam veliki broj ljudi veoma uspješnih i vrijeme će pokazati dobrih. Nakon prvih vijesti o dešavanjima u Hercegovini uvezujem se s njima i pokušavamo organizirati pomoć našim ljudima.
Uporedo u ulozi novinarke komuniciram sa civilnom zaštitom i spasiteljima. Dobijam snimke, slike, glasovne poruke svjedočenja užasa koji je zadesio Jablanicu i Konjic. Odlučujem već prve večeri pero staviti na stranu i priključiti se mojoj vojsci volontera. Preče je. „Pisati možeš naredne dvije godine,“ izgovara mi jedan od pripadnika Oružanih snaga BiH.
Koordinirali smo na terenu sa svim ljudima, predstavnicima lokalne zajednice, civilnih zaštita, vlada. Svi su zaboravili što je čiji posao, koristi se svaki kontakt, poznati i manje poznati.
Drugu noć načelnik Jablanice me upućuje prema Konjicu i selima okolo. Tog dana su stigli i naši krajišnici iz austrijskih gradova. Preselili su se u Hercegovinu, ta bosanska djeca rođena u Evropi. Idu gdje god nam lokalno stanovništvo dojavi da nešto treba. Za rizik niko ne pita.
Kolege su prošle do prvog sela u Konjicu. Ujutro krećem za njima. Nakon teške borbe sa predstavnicima lokalnih institucija u džipu civilne zaštite i predstavnicima grada, ulazimo u Buturović Polje. Usput predsjednik gradskog vijeća mi prepričava šta im je sve potrebno. Dio odmah možemo obezbjediti preko različitih nivoa vlasti, ali i predstavnika bosanskohercegovačkih udruženja u Bosni i Hercegovini.
Ulazimo u prvo selo, zove se Trusina. Mali potok podivljao je jedne noći, odnio živote, domove, automobile, zemlju. Iza sebe je ostavio balvane, nova korita, ruševine, blato, polomljene ceste, uništene kuće. Hodamo blatom, Kenan strpljivo odgovara na svako pitanje, upozorava me da se vratim iz jednog dvorišta nije sigurno.
Srećemo ljude koji nas skoro ne primjećuju, gledaju u ostatke života.
„Nek je živa glava,“ dobacuje nam otac koji sa malim sinom čisti sprat kuće u kome su blato i voda. Nadalje srećemo dječicu i žene. I oni se raduju što su živi.
Malo ispod njih muškarac i žena, stoje pored urušene kuće. Čovjek nas pita imamo li neki manji bager da podigne ploču kako bi izvukli dokumenta. Nije im ostalo ništa, ni kuća, ni auto, ni dvorište. Osim blata u kome stoje, nemaju ništa.
Idemo dalje. Mehanizacije skoro pa i nema, a treći je dan od nesreće. Zovemo pomoć i konačno je dobijamo. Dok čekamo dolazak mašina najavljen za dva iza ponoći, vozač me dovodi do drugog potočića. Tu ovih dana gledate pronalazak tijela. Most je izlomljen, iako je građen od debelog betona. Dalje ne smijemo, most je previše rizičan. U mještanima osjećaj za strah kao da je zamro. Djed od nekih osamdeset godina prelazi most kao da je sve u najboljem redu. Voda je svuda oko nas.
Odlučujemo da se vraćamo kroz blato, negdje improviziranim dijelom ceste napravljenim tek za prolazak građevinskih mašina. Ispred nas je minimalno deset sela, do njih danas ne možemo.
U autu pišemo apel kolegama novinarima za mehanizaciju, da jave, jedva pronalazeći signal za mobilni telefon. Pomažu nam odmah i oni dijeljenjem informacije.
Vraćamo se i šuti svako sebi. Pripadnici vojne policije tek nam odmahuju rukom da pratimo kamion koji izlazi iz sela. U dva pravca se ne može. Na ulazu će nas čekati svi oni koji žele ući kako bi pomogli, spasilačke ekipe i volonteri. Dok čekamo bager da se pomjeri do prozora automobila prilazi nam dječak od nekih desetak godina, pita za jedno od sela, da li je istina da ima urušenih kuća? Odgovor mu niko nije dao jasan:“Idemo do njih,“ bilo je sve što je suvozač kazao.
Na putu su i žene sa malim flašama. Pitamo ih šta čekaju?
„Neku cisternu, da naspemo vode,“ druga dobacuje:“Emir ima malo dijete.“ U našem džipu je nešto kanistera što smo mogli staviti zajedno sa čizmama i lopatama. Dajemo im vodu da ne čekaju.
Dalje se vraćamo do grada. Konstatujemo da fali sve. U narednim satima stižu mašine, helikopteri, još spasilaca, volontera. Čisti se teren i pronalaze tijela nastradalih.
Uporedo radimo na koordinaciji i organizaciji daljih aktivnosti. Na terenu se gubi osjećaj za predstavnike institucija, volontere, svi su sve.
Kada su krenule mašine prema naseljima, neke slovenske kompanije, odahnuli smo, ali ja sam imala potrebu da ušutim. Da razgovaram ne mogu. Nemam snage.
Prijateljica vidno ljuta podsjeća me da se desio vikend, da je nedjelja. Slušam je i mislim se da je bilo jače od mene i važnije od novinarskog poziva.
Četvrti dan svi su tu. Akcije se nastavljaju. Mehanizacije treba još jer deblokada naselja i uspostava putne komunikacije, pored dolaska do svakog stanovnika i u najudaljenijem selu je najvažnija. Ogromno područje je zahvaćeno.
Uporedo spasilačka ekipa iz GSS-a Srebrenik mi javlja situaciju u Jablanici. Slikama mi dočaravaju prostor u kome rade. Rečenicom: „U moru emocija sa dobrim ljudima pokušavamo pronaći ono što se nekad životom zvalo,“ u šest ujutro izvinjavaju se što su me zamorili.
Svima zajedno nam je jasno da smo izgubili osjećaj za dane, sate i vrijeme.
Javljaju nam se ljudi naši širom svijeta, žele pomoći, koleginica Samra iz Jablanice, koleginice sa Radio Konjica mi pomažu s kontaktima. One pored svog posla volontiraju, za one koje vole, komšije, prijatelje i rodbinu.
Dan žalosti je samo formalno, za većinu je dan žalosti od dana kad se tragedija dogodila. Dan žalosti je i za naše komšije iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije, prijateljske Austrije. Svi oni žele pružiti ruku Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj stanuju žene kod kojih svaki gost ima bujruma, šta pojest i popiti, muškarci koji čvrstim stiskom ruke, okrenute glave kriju bol koja ih zadesi.
I pisaće se i pričaće se kako mi vojnik kaza:“I naredne dvije godine,“ ali nikad dovoljno neće se moći ispisati kako su se u jednoj mirnoj, prohladnoj noći pomjerila brda, podivljale rijeke i odnijele sve što se životom zvalo. Pisaće se i pričaće se kako bosanskoj djeci rođenoj u Evropi domovina nikad važnija bila nije, kako je region ujedinila bol, kako smo svi iz bola postali isti ljudi, od krvi, mesa i jednog Boga.
P.S. Akcije spašavanja se nastavljaju šaljite kabanice, građevinska kolica, velike četke, grablje, lopate, volontere, prijavite se ako imate bagera na dispoziciji sve je to od značaja za život, hrane i vode trenutno ima.
(Anisa Mahmutović)