Foto: Balans
U Tuzlanskom naselju Ravna Trešnja, pravoslavci tradicionalno obilježavaju Badnji dan i Božić svake godine, pa tako i ove.
Čim kročite u selo, čuje se muzika, osjeti se miris pečenice i dobre atmosfere.
Badnji dan je poseban doživljaj za Borisa Golubovića i njegovu porodicu. Boris je ustao veoma rano kako bi ispoštovao drevni običaj odlaska u šumu po badnjak, odnosno, manje hrastovo drvo sa suhim lišćem.
„Ustajem što ranije jer je to poseban dan, živim za njega. Naložimo vatru za pečenicu, a ako još ima snijega, pa pucketa sve, to je nešto posebno. Onda idemo po badnjake. Otkako znam za sebe, ja nosim badnjake. I svi čekaju mene. Nekoga probudim čak“- kroz smijeh priča Boris. Što badnjak ima više lišća, što je kitnastiji, tim je bolji, tim donosi više sreće, smatra se.
„Svaka kuća, odnosno, svaka porodica ima svoj badnjak. Moje djevojčice idu, učim ih da se raduju i da doživljavaju kao i ja to sve“-kaže.
Na proslavu Badnjeg dana dolaze komšije, rođaci, prijatelji, familija, a svraćaju i prolaznici.
„Ima ovdje 18 kuća i obiđemo se svi. Svako svakome malo dođe. Ja obiđem sve i oni meni svi dođu. Obilazimo se međusobno. Navečer se svi skupa sastanemo i palimo badnjake na raskrsnici, družimo se i slavimo. Meni dolaze i kolege s posla, svih vjera, skupa obilježavamo ovaj dan“- naglašava naš sagovornik i nada se da će i njegov sin nastaviti porodičnu tradiciju.
A da je tradicija bitna za svaku zajednicu, pokazuje i primjer porodice 96-godišnjeg Đorđa Golubovića. Iako je nekad bilo sve drugačije i skromnije, bitno je da se duh običaja i povijesti, zadržao u njegovom domu.
„Bilo je više ljudi. I svako je slavio Badnji dan, Božić, slave, Uskrs. Na isti način se slavilo i nekada. Mada se narod dosta pokvario. Inače, na slavlje dolaze prijatelji, komšije. U badnjake smo uvijek išli, sjekli, donosili. Na večer se na večeru zove onaj ko ti je donio badnjak. Sprema se riba. Po kući se baca žito da bi bila rodna godina“-prisjeća se ovaj penzioner i naglašava da mu je posebno drago što mu djeca dođu.
Njegova radost ovog praznika je tim veća što mu je za Božić došao sin Marinko iz Švicarke.
Kako priča, ranije je u pomenutoj zemlji obilježio katolički Božić.
„Supruga i ja smo sada došli ovdje samo zbog oca. Tamo smo proslavili katolički Božić sa djecom, unučadima i zetovima. Ovdje smo rođeni, naši korijeni su ovdje, otac je ovdje, majka je umrla. Kompletna je familija ovdje. Ali lijepo je i tamo. Inače smo svi dolazili ranije za Božić, ali sada nisu. Moja supruga ja katolkinja pa slavimo dva Božića i Uskrsa, jedan zet je musliman pa slavimo i dva Bajrama. To je kod nas mini Juga“- dočarava porodičnu atmosferu Marinko. Ipak, za njega je poseban osjećaj biti u ovom periodu na Ravnoj Trešnji.
„Skupimo se tu na raskrsnici navečer, uz muziku. Svako donese nešto iz svoje kuće. Dolaze sve komšije, muslimani, katolici, ko god prolazi putem, zaustavljamo i častimo. Znalo nas biti po 200 na tom druženju. Najdraže je kada snijeg pada, a mi igramo kolo, muzika uživo. Ove godine nećemo imati muziku jer je komšinici umrla majka nedavno“- objašnjava Marinko i podsjeća da su praznici vrijeme pažnje, ljubavi, sreće i oprosta.
Praznična atmosfera osjeti se i u domu Vlade Golubovića koji je napravio sofru u maloj etno kući koja je opremljeno u retro stilu sa starinskim elementima i stvarima koji podsjećaju na nekadašnji način života, ali i topli, istinski dom.
Vlado kaže da uvijek u krugu prijatelja, komšija i rodbine, slavi Badnji dan i Božić. Njegovu suprugu Slavicu zatičemo pored šporeta dok kuha za starim šoretom, a sa druge strane je pekara u kojoj se okreće pečenica.
“Što se tiče prijašnjih jela, ne pravim jer moji ukućani su specični pa ne vole to. Ali mora biti pečenica, sarma, prijatelji, dobro društvo, komšije. Veselimo se, sjedimo. Čitav dan se dolazi, prolazi, lijepo je. Vrata su za svakoga otvorena“-poručuje Slavica i priznaje da nije dobro spavala jer je iščekivala da svane i da joj badnjak donese djevojčica iz komšiluka.
Za prazničnim stolom neizostavna je pogača, česnica u koju se stavlja dinar i žitka pa kome šta dopadne od ukućana. Ko dobije žitku, bit će to za njega godina rada i truda, uz nadu, plodna i rodna, a ko dobije novac, njemu slijedi dobra nafaka i zarada. Posebna je to radost za najmlađe.
No, sve je to simbolično jer mještanima Ravne Trešnje, ipak, najbitnije je da je porodica što duže na okupu i da veselje potraje.
(Nataša Tadić)