Foto: Facebook/ Zoran Tarade
Prvo Lječilište Slana Banja u Tuzli je izgrađeno 1914. godine, poznato i u Europi po liječenju raznih reumatskih oboljenja. Prvi korisnik banje je bio car Franjo Josip.
Analizom slanice bavio se austrougarski istraživač spominjan u arhivima kao E. Ludvig. On je analizirao slanicu u Beču 1887. godine te ustanovio njen kvalitet i mogućnost korištenja slane vode za liječenje. To je prethodilo gradnji Lječilišta Slana Banja. Lječilište je izgrađeno na brdu Trnovac. U blizini su se nalazili bunari za eksploataciju slane vode, a jedan je ustupljen lječilištu koje je funkcionisalo u sklopu preduzeća „Uprava bosansko-hercegovačkih solana kod Tuzle“. Gradnja objekta banje koštala je oko 700.000 forinti.
Iste godine, u neposrednoj blizini lječilipta, tuzlanska Solana koja je u periodu 1932-1941. godine radila pod nazivom „Uprava državnih monopola solana Kreka-Simin Han“, podigla je otvoreni gradski bazen za kupanje. Bazen je bio dimenzija 25 x 20 metara, a imao je kabine, tuševe, skakaonice, daske za sunčanje, klupe, itd. U banji se prvi okupao austrougarski car Franjo Josip.
Godine 1936. dograđena su dva krila sa bazenima lijevo i desno od centralnog dijela objekta lječilišta sa kojim čine jednu cjelinu. U kadama i bazenu sa razblaženom slanicom, vršeno je liječenje pacijenata od najčešćih bolesti kao što su hronični reumatizam, tuberkuloza kostiju, skrofuloza, oboljenja ženskih organa, srčane mane, a sa raspršenom slanom vodom i inhalatorima, liječenje oboljelih od bronhijalnog katara i organa za disanje.
Sarajevski list o ovom lječilištu je 18. juna 1914 godine napisao zanimljiv tekst. Tako iz njega saznajemo da se banja sastojala od 12 kabina za kupanje, dvije banje sa ugljenom kiselinom, jednog inhalatorija, jedne liječničke odaje za konsultaciju i podesnih čekaonica.
“Cijene su banjama, da bi se i siromašnijim bolesnicima olakšala upotreba banja veoma nisko odmjerene, te stoji: Jedna banja u slatkoj vodi bez rublja 1K, sa rubljem 1K 20h, jedna slana banja bez rublja 1K 50h, sa rubljem 1K 70h, jedna banja u ugljenoj kiselini bez rublja 3K, sa rubljem 3K 20h, jedna inhalacija (udisanje) 80h”- pisao je tada ovaj medij.
Po sjećanjima onih koji su banju posjećivali, bilo je to cijenjeno i lijepo zdanje.
“Bio je to vrlo raskošan objekat. Ne znam šta je bilo ljepše: dvorište, vanjski ili unutrašnji dio objekta. Ogromni hol sav u cvijeću i zelenilu, protezalo te hodnicima kojima se išlo do soba u kojima su bile kade sa ljekovitom vodom”- napisala je jedna građanak Tuzle.
I druga Tuzlanka, dočarava ljepote nekadašnjeg lječilišta.
“Banja je bila izmeštena po strani od gradskog centra, na obroncima Trnovca i prilično udaljena od nekih gradskih kvartova. Najbliža je bila stanovnicima naselja Srpska Varoš, ali ni nama u centru nije bila predaleko. Osim Trobegovog i Oficirskog parka, grad nije obilovao zelenilom, pa se Banja smatrala nekom vrstom obaveznog gradskog šetališta. U ranom detinjstvu odlazak na Banju bio je za mene neka vrsta kratkog izleta i provoda. Kako sam odrastala sve mi je lakše i jednostavnije bilo otići na Banju, na svež vazduh”- opisala je na društvenim mrežama jedna starija Tuzlanka viđenje stare Slane Banje. Slično se sjećaju i ostali.
“U zimskom periodu 1971. /’74. godina, tu smo dolazili na časove fizičkog odgoja, čas plivanja, sa profesorom rahmetli Fuadom Hajrovićem”- kaže jedan građanin.
Lječilište „Slana banja“ nije prestajalo sa radom ni u periodu teških ratnih godina Prvog (1914-1918) i Drugog svjetskog rata (1941-1945), mada je broj pacijenata bio daleko manji. Nalazeći se u zoni intenzivnog slijeganja tla, izazvanog dugogodišnjom eksploatacijom slanice, objekat lječilišta „Slana banja“, više puta je rekonstruisan i saniran, a zatim je napušten i na kraju srušen 1992. godine.
(Balans/ Wikipedia)