Foto: Balans
Manja grupa bivših radnika tuzlanskih firmi i mediji su jedini bili koji su se danas simbolično obilježili desetu godišnjicu protesta iz 2014. godine. Stanje drastično gore, zaključeno je.
Radnički protesti u Tuzli bili su veoma aktivni poslije privatizacije preduzeća, a koja je uglavnom išla na štetu radnika. Ogromna dugovanja, neisplaćene plate, neuplaćeni doprinosi, neizvjesnost i očaj, tjerali su radnike da prava traže na ulici. Tačno prije deset godina, 5., 6., i 7. februara, grupa radnika dolazila je pred zgradu “Soda So”, sjedšte tadašnje Vlade TK predvođene SDP-ovim kadrom Seadom Čauševićem, tražeći da se riješi njihov status.
Pridružili su im se građani i određene skupine te je uslijedio okršaj sa policijom, zapaljena zgrada, a premijer je podnio ostavku. Ilinka Mezei, bivša radnica „Polihema“ Tuzla prisjeća se da je iz njene firme njih 11 tražilo da se riješi njihov status nakon što je firmu kupila poljska firma “Organica”.
“Mi nismo nikoga zvali ovdje da pali. Nego, omladina je bila nezadovoljna pa je jedva čekala da se nešto uradi, podržala nas. Nismo imali namjeru paliti, ovo je za nas sve jedan gubitak”- kaže ona danas.
Njen kolega, Sakib Kopić, predvovnik protesta koji je na kraju bio i uhapšen zajedno sa kolegom Enesom Tanovićem sa kojim je poslije osnovao i Sindikat solidarnosti, podsjeća na to šta se desilo i firmama i radnicima.
„Sve te firme u TK su uništene, poharane, opljačkane, opustošene, propale. Radnici poslani na biro, firme otišle u stečaj. Sve se to izdešavalo. Nažalost, nakon tih neuspjelih protesta, radnici su izgubili volju za daljnjom borbom, misleći da ne mogu ništa uspjeti“- priča Kopić. On naglašava da je danas gora situacija nego prije deset godina.
Više nego iko o radničkoj borbi i svakodnevnim protestima zna Hasan Užičanin, nekadašnji radnik Fabrike obuća „Aida“ Tuzla. On i njegov kolektiv bili su poznati bo blokadama saobraćajnica, protestima ispred institucija vlasti, velikoj borbi za zarađene plate i staž.
“Nama je uvezan radni staž kompletno, obaveze prema nama su urađene. Ali nikada to niko ne bi uradio da nismo uradili to što smo uradili. Blokirali puteve, zatvarali. Nema šta nismo radili. To sav svijet zna”- kaže Užičanin. No, ne krije razočarenje što ništa nije donijelo promijene.
“Ja bih i danas išao u proteste, ali vidite da niko neće. Izgleda da je narodu dobru. Jutros čitam borcima povećali 0,16 KM po mjesecu armije. Kako ih nije sramota? Pa, borac za 5 KM što dobije, ne može kupiti toalet papir da mu bude mjesec dana, a oni sebi na platu od 4.000 KM, dižu još 500 KM. Kako ih nije sramota?”- javno pita Užičanin.
Javnosti su poznati i radnici Fabrike deterdženata “Dita” koji su dugo vremena bili u neizvjesnosti, a kasnije ju je kupila privatna firma.
“Šta smo ostvarili? Šest minimalnih plata. Moja potraživanja su sudskom presudom bila 59.000 KM. I šta? Čovjek kaže da nema ništa s tom presudom i da nije kupio i potraživanja ta. Vodili smo te radničke pokrete, ali oni više ne postoje. U BiH to više ne postoji. Postoje još malo rudari, ali to je trun u oku. To će se završiti i oni će nestati”- smatra Mehmedović.
Od februarskih protesta nismo ništa ni naučili ni poručili, živeći i dalje na margini i socijali, a da niko ništa ne poduzima osim beskorisnog negodovanja po društvenim mrežama, smatra Smiljana Vovna, sociolog.
“Prije deset godina smo liječili onkološke pacijente, imali smo plate relativno dobre. Penzioneri nam nisu bili na ulicama. Mi danas kupujemo taj socijalni mir sa 2-3 % povećanja, onkološki pacijenti nam nažalost umiru. Apsolutno ništa nismo uradili u ovh deset godina da promijenimo stanje. Trebamo promijeniti svijest da je građanin taj koji bira i odlučuje. Da su svi oni koji sjede u skupštinskim klupama, tu zato što smo ih mi izabrali. I da ih mi možemo i promijeniti”-naglašava ona.
Sa druge strane, mišljenja je Kopić, samo revolucija može promijeniti stanje u kojem se nalazi BiH.
„Samo revolucijom možemo poništiti sve one zakone koje su donijeli političari na štetu i države i građana. Oni imaju imunitet da kada postanu političari, zastupnici i parlamentarci, zaštićeni su od bilo kakve odgovornosti“- naglašava Kopić i poručuje da nema više s kime da se bori jer omladina napušta BiH, a oni koji ostaju, ne žele nikakve promjene.
Ni nakon deset godina, zgrada pred kojom se sve dešavalo, nije renovirana. Vlada TK dobila je sudskim putem vlasništvo nad objektom, planira sanaciju i useljenje do kraja naredne godine.
(Nataša Tadić)