Foto: Safet Hamzić
Volim ta mjesta na kojima i danas čuješ jeku koraka umornih putnika, miris zagorjelog hljeba, a ako pažljivo pogledaš, ni onaj izvor sa hladnom vodom koja je gasila žeđ, nije daleko.
Zašto bi neko planinskom potoku dao ime Orlja, selu Klinčići, a onda nad tom vodom načinio posve jedinstven mostić redajući stećke jedan na drugi, u luk, tako da se naslanjaju i drže skupa; dok je tako ostat će čvrst i služiti da se prijeđe preko vode, a da se ne skvasi obuća. A možda to uopšte i nisu stećci nego maksuz klesan kamen za most?
Ono što je nekada grmilo od života, danas je zabit do koje je teško doći, sklonjena i ušuškana. Nije to ni tako loše jer naći će ga samo onaj ko traži, vidjet će ko umije da vidi i čuti ko zna da sluša. Čak i tu jeku, koja poput bubnjeva sve slabije dopire iz prošlosti. Samo se jednom umiješ tom vodom i pogledaš u ogledalo. Onda budeš i nikad više. Na umi mi Andrićeva priča Čudo u Olovu koju ću morati pročitati ponovo. Na umi mi kad mi je Hadžem rekao kako se zovu olovske djevojke, na umi mi onaj vozač kamiona u sivomaslinastoj uniformi koji je bio iz Olova, na umi mi karavani i rudnici, mjesta na kojima je bujao život, a koja su danas pusta i zaboravljena.
Uz Krivaju do Orlje
Planine u daljni se zelene. Put se otvorio. Sve je vedrije kada se sunce zaigra po livadama. Safet Hamizić, kao rijetko ko poznaje bližu i dalju okolinu, mjesta, ljude, a iz njega nije iščilio duh radoznalosti, pa i nekog vida avanture. Sajo je putnik i sjajan sagovornik, a putnik je nešto kao Akademik u nauci, kao general u vojsci.
Mjerimo put prema Olovu, ali se usaglasismo da mu priđemo uz Krivaju, od Banovića pa uz vodu. O svemu se progovori u uskom prostoru automobila, o stvarima o kojima, inače, nikad ne bi. Jablanovi se okitili cvatom, a mi promičemo putem i već se dotičemo Banovog naslijeđa. U Banovićima je pazarni dan. Užurbanost, gužva, šarenilo.
Nismo pronašli burek tu gdje smo se zaustavili, ali ne mari. Pratimo put za Ribnicu.
Naše dobre navike su gradnja česmi sa vodom pored puta. Na ovoj na kojoj smo zastali, nema kapi. Vode su nestalne, pojavljuju se i nestaju slično kao i ljudi.
U Ribnici svratimo kod Šekiba i Muradije Selimović iz Tuzle. Fini ljudi i dobri domaćini. Ispod njihove vikendice, grgolja Krivaja, šuti i teče. Kafa, med i lijepa riječ pa nastavljamo prema Olovu.
Put nije pretjerano prometan, a ima ga, kao i sanduka sa pčelama po okolnim livadama, behara, vode i planinskih vrhova Zvijezde.
Provuku se sjećanja, ožive uspomene…
Jednom ću napisati priču o tim razgovorima u autu, jednom, možda, nekad…
Ćuprija na čistoj riječici Orlji dočeka putnika nakon tri kilometra lokalnog puta. I meni lično je izgledala ljepše nego što sam mislio da hoće.
Fascinantno mjesto ogrnuto jekom planinske vode. Jedinstven mostić koji tu stoji stotinama godina, čvrst i stamen.
Okolo su vikendice i bajkovito zelenilo.
Ne čudi što rijetko ko dođe do ovog mjesta na kojem šapuće prošlost, čuju se kopita isluženih konja i uzdasi umornih putnika. Orlja je inspirativno ime.
U pokušaju da prijeđe na drugu stranu, Safet je skvasio obuću. Ali on ima rezervu svega što mu treba. I dok mijenja patike i čarape, pita se otkud na tom mjestu tako čvrst i stabilan most. Čemu je i kome služio i da li je moguće da stoji tako dugo.
Oko nas Orlja grgolja i ne zanimaju je naše dileme i upitnici.
Ono što je sakriveno od pogleda, nije bez razloga sakriveno.
Tamo gdje se ljube rijeke
Spuštamo se do olovske banje koja je jedna od najpoželjnijih destinacija i u koju se valja najaviti dosta ranije da biste došli na red. Iza leđa objekta banje ljube se Stupčanica i Biošnica, pa kao rezultat ljubavi dalje teče Krivaja.
Onda se popnemo na Memagića stijenu, jer ako nisi bio na stijeni nisi bio ni u Olovu. Visina do koje vrijedi doprijeti pa odatle sagledati okolinu.
Ova zemlja je toliko lijepa da od te ljepote zastaje dah, a mi to često ne vidimo jer smo opterećeni i napeti, razvučeni između straha, pogrešne politike i stalnih tenzija.
Crtu podvučemo u Zelenom viru, prijeđemo preko visećeg mosta, a u povratku popijemo kafu u Luni.
Nasmijana subota okupana suncem dozvolila nam je još poneki pogled na bazen sa ribama i ispratila nas na puteve kojima koračamo kroz život.
Ima u okolini Olova još poneko čudo koje vrijedi vidjeti, ali nešto treba ostaviti kao razlog da se dođe još poneki put…
(Mehmed Đedović)