Foto: Eniz Gabeljić
Na današnji dan 1992. godine, nedaleko od Srebrenice, ubijene su četiri djevojčice. za smrt Nermine, Ešefe, Ševale i Ramize, nikada niko nije odgovarao, podsjetio je javnost Eniz Gabeljić, svjedok njihovog ubistva.
Njegovo potresno svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
”Na današnji dan, 1992. godine, ležao sam u svojoj sobi i pokušavao zaspati. Već dugo smo odsječeni od svijeta, bez struje, bez hrane, bez ikakvih informacija. Kadrija i ja smo prije koji dan, iz Potočara, po noći, iz razrušene fabrike akumulatora uspjeli natovariti na konja kanister sumporne kiseline, uvezati po jedan paket anodnih i još jedan paket katodnih ploča, pa spakovati nekakav akumulator. Da naveče svijetli žižak.
Na tu spravu, uspjeli smo spojiti i kasetofon. I, u tom beznađu, naveče, sakupljali smo se svi u jednoj sobi i u mraku slušali muziku: Adem, Aziz, Farkan, Kadrija, Fajko, Hamdija, Kemo, Seid, Nedžad, Sejad, Kuba, Sadik… mnogi drugi dječaci…
Elem, tog sunčanog dana, na današnji dan, 92-ge, pustio sam sebi muziku i pokušavao zaspati, da ne mislim na glad. I, baš u momentu kad je Dino Merlin u zadnjem refrenu ulazio u visoku oktavu, ouououou, lažu lažuuu meeeeeeee… stakla su popucala. Iskočio sam kroz prozor i potrčao gdje je najveća vriska.
Dolje, ispod sela, ležale su njih četiri. Ešefa je bila pri svijesti. Stomak, iskidan. Pogledala me pravo u oči i rekla – Enize, jel’ de da ja neću umrijeti? – Ma, nećeš… slagao sam…
Naveče su malena tijela u napuštenoj kući u Durmićima poredali jedno do drugog da sačekamo mrak, da ih pokopamo, po danu se nije smjelo jer se mezarje vidi sa Koprivačkog brda, odakle tuče tenk. Otišao sam da ih vidim. Usta moje Nermine, moje Mrke, kako smo je svi zvali, bila su razvučena u poluosmijeh. Ne znam zašto, ali u tom momentu najtužniji mi je bio nagovještaj karijesa na prednjem zubu.
I, dobri moji fejsbuk prijatelji, znam da je mnogima puna kapa ratnih priča i rasprava tipa je l’ bila – nije l’ bila agresija, je l’ bio – nije l’ bio genocid… i znam da mnogi od vas zaokupljeni svojim životima, tegobama i radostima, ovakve priče ponekad smatrate dosadnim, neki i nepristojnim, ali, kad dođe 25. septembar, ne mogu da ćutim.
Jer dva aviona, tog dana JESU doletjela iz Srbije. Jer je nemoguće da neko uzme dva bombardera sa aerodroma i ispusti rakete na selo koje nije ni blizu linije razgraničenja, a da o tome u dnevnicima letenja ne postoje podaci, službene zabilješke, zapovijedi, izvještaji. Jer su Mrka i Ešefa imale 12 godina, Ramiza 10, a Ševala samo 7 godina. Jer ni jedan od dječaka spomenutih u ovom postu nije živ. Često pomislim – da bogdo nisam ni ja…”
(Balans)