Foto: Balans
Džanarika je jedna od najstarijih vrsta šljive koja vodi porijeklo sa Balkana, sad se uglavnom koristi, zbog svoje otpornosti, kao podloga za kalemljenje raznih sorti šljiva i kajsije. Uspijeva na širem području Zemljine kugle od Balkana do Male Azije.
Za ovu samoniklu vrstu šljive udomaćili su se razni nazivi, zavisno od podneblja, pa je u pojedinim krajevima nazivaju: crvenolisna šljiva, mirobalena, trešnja šljiva, dženerika, džanarika, zerdelija, amula, okruglica, ranka, ringlo, ringlov, ranal, okruglica, trnošljiva i dr., a botaničari su je svrstali pod latinski naziv Prunus cerasifera.
Plodovi se jedu svježi i od njih se pravi rakija, nešto lošijeg kvaliteta, te pekmez. Plod je zreo u pojedinim krajevima od početka juna mjeseca, može se naći u divljini, ali postoje i domaće sorte ringlov, cibor, cibula.
Rijetko se u prehrambenoj industriji koristi sama, osim kao dodatak kad se stavlja u guste sokove, ali se nigdje na deklaraciji ne spominje kao sastojak.
Vjerovatno mnogi ne znaju, pa je iz tog razloga slabije i konzumiraju, da je džanarika vrlo bogatih nutritivnih osobina. Sadrži dosta vitamina, najviše A, B i C, minerale (fosfor i magnezijum), etarska ulja, pektin, organske kiseline i celulozu. Sadrži za organizam izuzetno povoljan odnos organskih kiselina jabučne, limunske, oksalne, taninske, obiluje voćnim šećerima. Prema nekim istraživanjima džanarika sadrži selen, a postoje i neke sorte koje su ljekovitije od mnogih kultivisanih vrsta šljive.
Od džanarike se, kao i od obične šljive, pravi baš sve npr. džem, sok kad ostalo voće ne rodi i kako smo već naveli, rakija koja nije mnogo cijenjena.
(Agroklub)