Na današnji dan 1920.godine je izbila čuvena Husinska buna, borba rudara za bolje i humanije uslove rada. Na ovaj dan bitno je podsjetiti se šta se dešavalo tada i zašto.
Zbog teškog položaja rudara, kao što je radno vrijeme od 10 do12 sati, loših uslovi rada, slabg osiguranja na poslu, izazvanog još i stalnim rastom cijena životnih namirnica, poslije dugih pregovora, potpisan je u julu 1920. novi radni ugovor između Ministarstva šuma i ruda Kreljevine SHS i Saveza rudarskih radnika, kojim je predviđeno da se svaka tri mjeseca strane trebaju sastati i eventualno uraditi reviziju ugovora, pogotovo ukoliko bi došlo do rasta ili pada cijena životnih namirnica.
Ugovor je stupio na snagu 1. avgusta 1920., a nakon tri mjeseca, u kojem su cijene životnih namirnica drastično porasla, Rudarski odsjek Zemaljske vlade u Sarajevu je odbijao razgovarati sa rudarima u vezi s promjenom ugovora. Rudari su, putem Saveza rudarskih radnika Jugoslavije, posljednji put 20. decemrba 1920. uputili Rudarskom odsjeku Zemaljske vlade BiH zahtjev da se povećaju nadnice. Tražili su povaćanje nadnice između 30% kopačima, vozačima i sličnim kategorijama, 40% majstorima i kalfama i 45% svim ostalim radnicima te da se povisi porodični dodatak. To su potkrijepili dokazima o povećanim cijenama od 1. avgusta do 1. decembra. Primjera radi, cijena brašna je bila skočila za 63% do 75%, šećera za 41%, mlijeka za 50%, itd. Osim toga, rudari su tražili da se radnicima odobri ista količna uglja za kućne potreba kao i činovnicima, da se nijedan radnik ne može otpustiti s posla dok se njegova krivica koja bi povukla otpuštanje ne ispita te niz drugih zahtjeva.
Ručno kopanje uglja
Vlada je, međutim, odgovorila da ne može ispuniti te zahtjeve, izražavajući spremnost da poveća nadnice za 10% do 20%, pozivajući se na cijene namirnica na sarajevskoj pijaci. Nakon toga, 21. decembra 1920., kolona rudara iz okolnih sela u Tuzli okupila se pred upravnom zgradom rudnika Kreka, a sindikalna podružnica je predložila rudarima da stupe u štrajk. Rudari su to jednoglasno prihvatili i 21. decembra u dva sata poslije podne štrajk je proglašen.
Dok se ovaj štrajk pripremao, okružni načelnik Grudić je dobio depešu iz Sarajeva u kojoj je stajalo: „Upotrijebiti sva sredstva da se štrajk uguši“.
Vlada je zahtijevala od rudara da se vrate na posao, te je zaprijetila da će protjerati rudare koji nisu bili zavičajni u Tuzlanskom kotaru i da će njihove porodice izbaciti iz državnih stanova. Prije nego što su žandari stigli da strane rudare, uglavnom Slovence, izbace iz državnih stanova u Kreki, rudari su oko 50 porodica prebacili u okolna sela, Husino, Ljubače, Lipnicu, Dubrave . To je bilo doba praznika, a prvog i drugog dana Božića, 25. i 26. decembra, kolone rudara su se kretale po snijegu brdskim stazama ka okolnim selima.
U noći 26. decembra, opustjele su državne zgrade gdje su ranije stanovali rudari. Kroz hladnu zimsku noć posljednje kolone žena i djece uvijenim u ćebad, starci i rudari, natovareni najpotrebnijim kućnim stvarima, otišli su u pravcu okolnih sela. Bila je to posljednja tužna povorka ljudi čvrsto riješenih da istraju, makar i pod najtežim uslovima.
Štrajk rudara
Kada su žandari stigli u Koloniju, vidjeli su da nema stranih rudara i njihovih porodica, ali su saznali da se u Husinu priprema skupština štrajkaša. Žandari, policija i „narodna garda“ su 27. decembra upućeni u Husino da pohapse rudare, ali su ovi pružili oružani otpor zato što su „gardisti“ dan prije u nekim okolnim selima činili nasilja i ubili jednog radnika. U prvim borbama, rudari su ubili jednog žandara, ali je potom u večernjim satima uslijedio veliki napad na Husino, u kojem su sudjelovala i dva bataljona vojske sa topovima i mitraljezima. Seljaci i rudari nisu imali snage da se suprotstave vojsci, povukli su se u selo, u koje su u jutro 28. decembra upale vojska i i policija. Sada je nastupio sistematski pretres sela i masovna hapšenja. Rezultat je bio da je preko 2000 ljudi odvedeno u zatvor. Štrajk je završen 17. januara 1921, kada su rudari vraćeni na posao.
Ovaj štrajk i Husinska buna ostavili su važne posljedice u historiji Bosne i Hercegovine. Pored žandara Riste Reljića, ubijeno je sedam rudara ,Blaško Kovačević, Tunjo Grgić, Franjo Božić, Petar Ilić, Mato Pavljašević, Simo Črnajić i Ivo Pavljašević, a ubrzo će Alija Alijagić, rodom iz Bijeljine, ubiti Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, koji je bio kum tuzlanskog okružnog načelnika Dimitrija Grudića, koji je poslao žandare da guše pobunu rudara.
Juro Kerošević
Sudski proces protiv rudara počeo je 11. januara 1922., ali je izazvao različite reakcije. Radikalski list „Srpska riječ“ je rudarsku pobunu karakterizirao „komunističkom pobunom“ motiviranu „dubokom mržnjom na sve što je srpsko“, te tražio „vješala“ za sve optužene rudare“. Bilo je na spisku za suđenje oko 350 rudara, ali je na Sud izvedeno njih 19, uz obećanje da će se ostalima suditi kasnije. S druge strane, dr Juraj Šutej, jedan od branilaca rudara, tvrdio je da je štrajk „izazvan zločinačkim upravnim metodama jednog nesposobnog upravnika koji bi zapravo morao da sjedi na optuženičkoj klupi umjesto današnjih optuženih“. Sud je na kraju, iako je utvrdio da je do pubune došlo zbog činjenice da su vlasti prekršile ovlasti, 16. februara 1921. osudio rudare na različite zatvorske kazne. Za ubistvo žandara optužen je Jure Kerošević, koji je najprije osuđen na smrtnu kaznu vješanjem, ali je potom kazna smanjena na 20 godina zatvora. Ostali rudari su osuđeni na zatvorske kazne od jednog do 15 mjeseci, Karlo Železnik, Osman Đulović, Ivan Bračun, Marko Fidler, Franjo Marić, Mijo Tomić, Božo Mrkić, Ivo Marjanović, Simo Topalović, Marko Marić, Božo Mandić, Šimo Bisić, Mijo Iličić, Mijat Marković, Marko Peranović, Ivo Peranović, Bono Marjanović i Ibro Atić.
Husinska buna sinonim je za borbu za radnička prava, koja se, nažalost, krše i danas na svakom koraku.
(Balans/ historiografija.ba)