Izvor fotografije: Ron Haviv
Piše: Kemija Hodžić
„Vi ste sada pod zaštitom Ujedinjenih nacija, ja vas nikada neću napustiti“ rekao je 12. marta 1993. godine glavnokomandujući Zaštitnih snaga UN-a, francuski general Filip Morion, obraćajući se okupljenoj masi ispred Pošte u Srebrenici. On je sa malim odredom UNPROFOR-a stigao u Srebrenicu kako bi lično posredovao u dogovorima o puštanju konvoja humanitarne pomoći koje su snage VRS redovno vraćale.
Do dolaska generala Moriona, na planinskom području od oko 150 kvadratnih kilometara sa sjedištem u Srebrenici, živjelo je više od 50.000 ljudi bez vode, struje, hrane i lijekova. Morion je uspio dostaviti određeni broj konvoja humanitarne pomoći ali i evakuisati između 9.000 i 10.000 ljudi u Tuzlu. Ovoj evakuaciji su se usprotivile bošnjačke vlasti u Sarajevu, koje su 2. aprila 1993. godine zabranile UNHCR-u da stanovnike iz opkoljene Srebrenice evakuišu u relativno sigurnu Tuzlu jer se time „doprinosi etničkom čišćenju teritorije“. Par godina kasnije, predsjednik Izetbegović je u razgovoru sa Generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija rekao da je politika njegove Vlade o ograničavanju evakuacija iz srebreničke enklave, bila pogrešna.
Naredne dvije godine, u srcu Evrope desetine hiljada ljudi su živjele u nehumanim uslovima, ali pod zaštitom Ujednjenih nacija i „plavih šljemova“ – kako su građani Srebrenice nazivali vojnike UNPROFOR-a.
Komandant Drinskog korpusa VRS, general-major Milenko Živanović je 2. jula 1995. godine izdao Zapovijest za napad jedinicama Drinskog korpusa na Srebrenicu 6. jula 1995. godine. U dokumentu klasifikovanom kao „Vojna tajna-strogo povjerljivo“ Živanović navodi: „Cenimo da će neprijatelj u narednom periodu prema z/o DK intenzivirati ofanzivna dejstva sa težištem na Tuzlansko-Zvorničkom i Kladanjsko-Vlaseničkom pravcu uz istovremeno dejstvo snaga 28.pd iz enklava Srebrenica i Žepa radi presecanja z/o DK i spajanja enklava sa centralnim dijelom teritorije bivše BiH koju drže muslimanske snage“.
U tri sata iza ponoći, 6. jula 1995. godine pet raketa ispaljenih sa položaja VRS palo je na udaljenosti od 300 metara od Štaba holandskog bataljona u Potočarima. Do jutra, 6. jula 1995. godine holandski bataljon se suočio sa najtežim napadom na Srebrenicu od njegovog dolaska, pa je vršilac dužnosti komandanta Armije RBiH u Srebrenici, Ramiz Bećirović, zatražio od komandanta UNPROFOR bataljona da Bošnjacima vrati oružje koje su predali kao dio Sporazuma o demilitarizaciji iz 1993. godine što je on odbio rekavši da je za odbranu enklave zadužen UNPROFOR.
Granate VRS su u narednih nekoliko sati padale na različite položaje, a u 12:55 jedan srpski tenk je gađao direktno holandsku osmatračnicu „Fokstrot“ pogodivši u odbrambeni zid. U isto vrijeme komandant holandskog bataljona je telefonski izvjestio Štab sektora sjeveroistok i Komandu UNPROFOR-a u Sarajevu da je jedan civil ubijen a drugi teško ranjen kada je srpska granata pala između Potočara i Srebrenice. Do 14 sati istog dana, jedna granata je pogodila osmatračnicu „Fokstrot“, holandski komandant je proglasio stanje uzbune „crveno“, personalu naredio da ide u sklonište te telefonski zatražio zračnu podršku od komandanta Sektora sjeveroistok u Tuzli. Isti je usmeno odobrio i proslijedio zahtjev pretpostavljenoj komandi UNPROFOR-a u Sarajevu, no komandant je bio na godišnjem odmoru, pa je komandu preuzeo njegov zamjenik (Francuz) koji je odbio ovaj zahtjev, jer je prema njegovim riječima, upotreba zračne sile „posljednje pribježište“.
U svom djelu „Krv realpolitike“ bivša potparolka Haškog tribunala, Florens Hartman navodeći na osnovu „mase dokaza koji dokumentiraju opsadu Srebrenice“, da su vlade Britanije, SAD-a i Francuske znale i podržavale bosanske Srbe u naumu da zauzmu Enklavu. Između ostalog, Hartman navodi i da je na godišnjem odmoru u istom periodu (prije a i nakon 11. jula 1995. godine) bila većina UN-ovih zvaničnika odgovornih za Srebrenicu.
Tako je Jasuši Akaši, mirovni izaslanik UN-a u Jugoslaviji i jedini koji je imao ovlaštenja da zahtijeva zračnu podršku NATO-a, od 8. do 10. jula 1995. godine bio na sastanku u Ženevi i u Dubrovniku, te kako je kasnije tvrdio, do 11. jula nije ni bio upoznat sa situacijom u Enklavi. Ipak, treba napomenuti da je Akaši već 15. jula 1995. godine bio na ručku sa Ratkom Mladićem i Slobodanom Miloševićem, a par godina kasnije kao svjedok Mladićeve odbrane pred Haškim tribunalom je istakao da u „zaštićenoj zoni“ nije sproveden proces demilitarizacije kako je to predviđeno Sporazumom, te da su SAD, Njemačka i „neke islamske zemlje“ i pored embarga UN-a, tajno naoružavale pripadnike Armije RBiH. Pored Akašija, na godišnjem odmoru su bili Kofi Anan, šef mirovnih operacija (u Štokholmu), Butros Gali, Generalni sekretar UN-a (u Africi) te Rupert Smit, operativni komandant UN-a za BiH (u Hrvatskoj), a bivša potparolka Haškog tribunala ne smatra da je to bila slučajnost.
Do večernjih sati, pripadnici VRS su prestali direktno gađati snage UNPROFOR-a koje nisu odgovorile ni na jedan njihov napad, dok su Bošnjaci iz opkoljene Srebrenice uzvraćali napade iz lakog oružja.
Istog dana u Nju Jorku je Sekretarijat Ujedinjenih nacija sastančio sa predstavnicima zemalja davalaca trupa. Rasprava je vođena o problemima sa kojima su se Snage suočavale na terenu i o ulogama koje su imale Snage za brzo djelovanje, a informacije o napadima VRS na „zaštićenu zonu“ još uvijek nisu ni stigle do njih.
Narednog dana, Ramiz Bećirović je ponovo pozvao UNPROFOR da vrati oružje koje je držao na osnovu Sporazuma o demilitarizaciji. On je dodao da se navedeno pitanje mora riješiti „s obzirom na nemogućnost UNPROFOR-a da brani sigurnu zonu“. Istog dana, napad na Srebrenicu je pokrenuo pitanje opravdanosti održavanja trupa u situaciji kada ne mogu braniti ni sebe, bar do raspoređivanja Snaga za brzo djelovanje, na čije raspoređivanje je, kako stoji u Izvještaju Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija o događajima u Srebrenici, „restrikcije nametnula bošnjačko/hrvatska Federacija“.
U popodnevnim satima 7. jula 1995. godine Specijalni pregovarač Ujedinjenih nacija Karl Bildt, u Beogradu se sastao sa Slobodanom Miloševićem i Ratkom Mladićem, čime je „nastavio napore da ponovo otpočne politički proces“. Dešavanjima u Srebrenici se Bildt na tom sastanku nije bavio, jer, kako je istakao kasnije, za njih nije ni znao, no tokom rata a i kasnije Slobodana Miloševića je nazivao „dobrim dečkom“ kojem je 11. jula 1995. godine poslao dirljivo pismo a nekoliko godina kasnije odbio svjedočiti u sudskom procesu protiv njeg pred Haškim tribunalom.
Situacija u Srebrenici 7. jula 1995. godine je bila relativno mirna zbog loših vremenskih uslova, ali oko 18 sati VRS je ispalila 18 artiljerijskih granata na naseljeni dio Srebrenice. Tog dana je ispaljeno ukupno 287 projektila sa položaja VRS dok je 21 ispaljen od strane Armije RBiH. U kasnim večernjim satima komandant Holandskog bataljona je izvjestio Sektor sjeveroistok o situaciji u Srebrenici. On je smatrao da je Drinski korpus dobio naređenje da „eliminiše“ ili „neutralizira“ bošnjačke snage u Enklavi, smanji broj snaga UNPROFOR-a ali da s tako malo ljudstva to neće moći učiniti u kratkom vremenskom periodu.
Svoj Izvještaj komandant holandskog bataljona je zaključio apelom: „U ime stanovnika Enklave Srebrenice tražim pomoć svim sredstvima: kopnenu i zračnu“. Par godina kasnije u svom Izvještaju Skupštini Ujedinjenih naroda, Generalni sekretar je naveo da „ni tekst ni sumarni pregled nisu prenešeni vođstvu UNFROFOR-a“.
Sutradan, 8. jula 1995. godine u ranim jutarnjim satima, komandant Holandskog bataljona je razgovarao sa načelnikom Štaba UNPROFOR-a u Sarajevu ponovo tražeći zračnu podršku. Načelnik je omalovažio zahtjev te naredio povlačenje snaga UNPROFOR-a sa osmatračnice „Fokstrot“, jer je i on, kao i pretpostavljeni mu u Štabu UNFROFOR-a u Zagrebu, smatrao da Srbi, iako su prekoračili „Morionovu liniju“ sigurne zone, nemaju namjeru „da pregaze cijelu enklavu, već samo da zauzmu kontrolu nad strateškim dijelom južne Enklave“. Činjenica da su pripadnici VRS mjesec dana ranije već zauzeli jednu UN-ovu osmatračnicu te time uveliko prekoračili „Morionovu liniju“ sigurne zone pokazuje koliko je uvjerenje načelnika Štaba UNPROFOR-a bilo apsurdno a naredba o povlačenju holandskih vojnika pri napadima bosanskih Srba ukazuje na nespremnost i nemoć ili potpunu nezainteresovanost UN-a da zaštiti Bošnjake u Srebrenici.
U međuvremenu pripadnici VRS su sporadično vršili granatiranje Srebrenice, a u 11:26 sati, četa B Holandskog kontigenta je izvjestila da Srbi pucaju iz tenka T-54/55 i da su dvije granate pogodile položaje Armije RBiH udaljene oko 200 metara od Osmatračnice „Fokstrot“, a dva sata kasnije da su borbe između Bošnjaka i Srba napete te da ne mogu nastaviti osmatranje zbog rizika po vlastitu sigurnost.
U 13:59 sati, srpski tenk je prešao bošnjačke rovove koji su se nalazili u blizini osmatračnice „Fokstrot“, a pripadnici Armije RBiH, koji su neposredno prije toga izvršili evakuaciju prednjih tranšeja, povukli su se 100 metara iza osmatračnice. Komandant Holandskog bataljona je na raspolaganju imao protivtenkovske rakete AT-4, koje su mogle biti korištene da se uzvrati vatra na tenk VRS koji je bio ispred njih, no umjesto toga, pukovnik Karemans je naredio personalu na osmatračnici „Fokstrot“ da se povuče.
Herojski, pukovnik Karemans je u tom trenutku odlučio da životi oko 40.000 Bošnjaka opkoljene i napadnute Enklave koja se nalazila pod njegovom zaštitom, nisu vrijedni života njegovih vojnika.
U 14:26 sati dva srpska vojnika su ušla u holandsku osmatračnicu „Fokstrot“ bez ikakvog suprotstavljanja, a nakon par minuta pridružili su im se i drugi pripadnici VRS koji su naredili vojnicima UNPROFOR-a da napuste osmatračnicu i ostave pancire i oružje. Na kraju im je dozvoljeno da ponesu pancire, no oružje su morali ostaviti vojnicima VRS.
Pri tom kukavičkom činu, dok su se u transporteru, poraženi bez borbe, povlačili prema bazi u Potočarima, naišli su na tri pripadnika Armije RBiH koji su im blokirali put. Dobivši naređenje od čete B da ukoliko Bošnjaci nemaju protivtenkovsko oružje „nastave preko prepreke“, jedan pripadnik Armije RBiH je otvorio vatru na njih, pri čemu je ubio jednog holandskog vojnika.
Nastavlja se…