Foto: Privatne fotografije
Na redakciju našeg portala pristiglo je pismo povodom gašenja lukavačke Koksare, a kojeg potpisuju djeca Koksare. Pismo prenosimo u cjelosti.
Mi smo djeca Koksare.
Za neke je to bila fabrika. Za nas – to je bio život.
To su bile plate od kojih su kupovane knjige, plaćane ekskurzije i režije. To su bile noćne smjene i tišina u kući dok čekamo da se vrata otvore. To su bile majke i očevi koji su, uprkos teškim uslovima, dolazili kući s osjećajem da pošteno zarađuju hljeb.
Danas će neko reći da je ovo ekonomska odluka. Da je to kraj jedne proizvodne faze. Ali za nas ovo nije samo poslovna vijest. Ovo je pitanje dostojanstva i pravde.
Godinama smo gledali kako se radnici bore, kako trpe i kako šute. Gledali smo suze naših roditelja, ljudi koji su u tu fabriku ugradili svoje zdravlje, mladost i snagu.
I ne, nećemo zaboraviti.
Koksara Lukavac nije bila samo radno mjesto. Bila je dio Lukavac. Dio identiteta ovog grada. Dio svakog djetinjstva koje je raslo uz industrijske dimnjake i radnički ponos.
Zato danas ne pišemo samo iz tuge. Pišemo iz odgovornosti.
Pozivamo svu djecu koksare, sve koji su odrastali uz smjene, radne uniforme i brigu u očima roditelja, da nam se pridruže. Da napišu svoj tekst. Da podijele svoje sjećanje. Da ne dozvole da se ova priča završi tišinom.
Ovo nije kraj.
Nije kraj borbe. Nije kraj istine. Nije kraj dostojanstva.
Možda nećemo uspjeti da ispravimo dugogodišnje nepravde koje su se dešavale u našoj zemlji. Možda će naš put biti dug i težak. Ali obećavamo, nećemo stati. Borićemo se dok smo živi da se glas radnika i njihove djece čuje.
Razmotrićemo sve mogućnosti, od opštine, preko kantona, do federalnog nivoa. Korak po korak. Mirno, dostojanstveno i uporno. Ne iz mržnje, nego iz ljubavi prema istini i prema ljudima koji su nas odgajali poštenim radom.
Nećemo lako dići ruke.
Nećemo zaboraviti suze naših roditelja.
I nećemo oprostiti nepravdu.
Jer dok god ima nas koji pamtimo – ovo nije kraj.