Foto: Suadin Strašević
„…onako kako se to zapravo dogodilo…“ Leopold von Ranke
U ranijim radovima: „Svatovac iz ugla istraživača: i još ponešto“, „Djevojački kamen“ na Mramoru“, „Drevni šehitluk“ i „Vijenac i pećina Šalentra“;putovali smo Planinom Vijenac i upoznavali njene prostrane šume Svatovca i Dubrave. Nastavljamo putovanje „Planinom duhovnosti“…
Paša Misirlija
Na „Planini duhovnosti“ postoje tri turbeta: turbe Ibrahima Abuke Derviševića u Suhoj, turbe Mulla Hajdarije u Poljicu, i treće turbe koje se nalazi u mjestu Draganja (južni obronci „Planine duhovnosti“), u Tulovićima, općina Banovići. Prema predanju, pripada paši Misirliji.
Predanje o paši Misirliji je jako staro, ali samo turbe je mlađeg datuma. O paši Misirliji ima više predanja, a jedno od njih, 7. septembra 1958. godine, zabilježio je hroničar Osman Kasumović Bilježnik. U njegovoj zabilješci piše:
„U selu Tulovići, u mjestu Draganja, postoji kabur za kojeg se veli, da je tu na istom mjestu sahrajen paša iz Misira (Egipta), koji je poginuo prilikom zauzimanja grada Tulov-bana, Tulovića, gdje se u blizini nalazi i današnja gradina, na kojoj postoje neki tragovi. Nadalje se priča da je došla majka iz Misira, koja je pronašla poginulog sina i istom posadila ovaj nišan. Spomenik na kojem ne postoji nikakav tarih (natpis) a niti kakva druga oznaka. Napomena: ovaj kabur je dug od nišana glave do nišana nogu, 7. (sedam) koraka“.
Dana 23. januara, posjetio sam navedenu lokaciju. Nad mezarom je 2012. godine podignuto je turbe. Okolo turbeta uočavam još starih nišana. Prema predanjima, na ovoj lokaciji u Draganji, ukopani su osmanski vojnici koji su poginuli prilikom osvajanja Tulov-grada (gradine).
Godine 1463. osmanske armije kreću u osvajanje Bosne. Osmanlije u svom pohodu osvojile su niz tvrdih bosanskih gradova i slamaju srednjevjekovnu bosansku državu, s druge strane Matija Korvin sa Ugrima, ali i sa drugim združenim snagama, osniva Srebreničku banovinu. U Srebreničku banovinu ulaze brojni tvrdi gradovi, a među njima i Tulov-grad. Predanje zabilježeno perom Bilježnika, govori da je osvajanjem Tulov-grada komandovao lično osmanski sultan Mehmed II. El-Fatih. Ostaje nepoznanica da li je Tulov grad osvojen u prvom naletu, jer Bilježnik, spominje, i manje poznate predaje, u kojima se kaže da su osmanski topovi bili raspoređeni u Banovićkom polju, a da su topove imali i branitelji Tulov-grada, te su iz Tulov-grada topovima tukli Banovićko polje, te da i u polju ima šehidskih nišana. Moguće je da su Ugri, poslije osmanskog osvajanja, uspjeli potisnuti Osmanlije iz Tulov-grada i isti vojno zaposjesti. Očigledno se, zapravo, radilo o nizu dugotrajnih borbi i teškom opsadnom stanju.
Gradina u Tulovićima, kao naseobina, seže u antička vremena. Gradina je djelimično istražena i dokumentovana (u radovim prof. dr. Bege Omerčevića) ali i kod nekolicine drugih autora. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pristupilo se arheološkim istraživanjima, te su pronađeni ostaci keramike i drugi nalazi. Gradina je zbog svog geostrateškog položaja, prirodne fortifikacije i velikih zidina, praktiči bila veoma teško osvojiva. Prilaz je bio, čini se, sa sjeverne strane; a upravo sjeverno od Tulov-grada, preko planinskog grebena, nalazi se mjesto Priluk u kojem sam također identifikovao gradinu pod imenom Gračun, odakle se naziralo prostrano Sprečko polje.. Odnosno, radi se o nizu vojnih objekata na „Planini duhovnosti“ iz tih drevnih vremena. Tako da imamo, kao što smo ranije i naveli, i niz šehitluka koji prate osvajanje ovih gradina i prostora; na temelju kojih je moguće rekostruisati pokrete armija.
Osnivanjem Srebreničke banovine, jačaju se tvrdi gradovi i tvrđave i uspostavlja se granični odbrambeni pojas prema Ugarskoj i dalje prema Evropi. Srebrenička banovina je trajala u razdoblju od 1463. do 1512. godine, kada doživljava slom pred nezadrživim osmanskim prodorom. U tom vremenskom razdoblju dugom pet decenija; bio je aktivan front na Planini Vijenac, analizom dostupnih historijskih karata koje govore o tom vremenu, sa sigurnošću se može ustanoviti da je granica između Osmanskih i Ugarskih snaga, išla upravo „Planinom duhovnosti“, a o tome zorno govore naša sljedeća, za nauku veoma značajna, otkrića…
Paramonte
Između Tulov-grada i Draganje, u Tulovićima, nalazi se staro muslimansko greblje. Pod imenom “Paramonte”. Uposlenici Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona, zajedno sa službenicima Islamske zajednice Banovići, posjetili su ovo greblje 2012. godine. Identifikovali su lokaciju i snimili nekoliko vrijednih fotografija. Većina nišana datirana je u XVIII stoljeće. To je isto, ranije, u svojoj zabilješci ustvrdio i Bilježnik; kada je posjetio ove krajeve i prevodio natpise sa nišana. Samo ime lokacije “Paramonte” zahtijeva dublju analizu.
Naime, u vojsci Matije Korvina, pored Ugara, službovale su i druge vojne jedinice. Izvori upućuju i na Ivanovce koji su imali garnizon u Gradačcu. Po idejnoj osnovi, kao vojni red, Ivanovci se smatraju nasljednicima templara. Vojne jedinice Srebreničke banovine upućuju se u granične utvrde i gradine. U frontu koji traje pet decenija, vode borbu protiv Osmanlija; zapravo toliko dugo da se, ustalio, izraz “paramonte” kod lokalnog stanovništa; kako je i sačuvan u našem jeziku i dubokoj memoriji.
Međutim, izvorno, radi se o latinskom izrazi “PER AD MONTEM”; u značenju “ka planini”, ili “kroz planinu”. Zanimljivo i značajno je spomenuti, u kontekstu našega putovanja (istraživanja) “Planinom duhovnosti”, da se izraz per-ad-montem upotrebljavao u srednjevjekovnim latinskim poveljama/ispravama upravo u značenju opisivanja međa, međaša, ili graničnih linija koje vode prema nekom vrhu!. Kao izraz dubokog sjećanja na ta vremena, u narodu je ostao upamćen izraz paramonte; na kojem se danas nalazi mezarje iz XVIII stoljeća.
Paramonte-greblje
Po slamanju Srebreničke banovine 1512. godine, granice Osmanlijskog carstva se pomjeraju daleko na zapad i prema srednjoj Evropi. Tek tada, u drugom osmanskom popisnom defteru 1533. godine, imamo po prvi puta popise stanovništva; koji obuhvataju Priluk, Poljice i neka druga mjesta naslonjena na “Planinu duhovnosti”. U tim popisnim defterima jasno se mogu prepoznati i primjeri prihvatanja islama od nemuslimanskog stanovništva. Ranije smo konstatovali, da je u zadnjim decenijama srednjevjekovne bosanske države, došlo do progona i potiskivanja bosanskih bogumila (pripadnika crkve bosanske); koji se povlače u bespuća Svatovca, kanjone i klisure Planine Vijenac, te i u pećinu Šalentra u Jaruškama. Osnivanjem Srebreničke banovine dolazi do intenzivnijeg prisustva zapadne crkve u ovim krajevima.
Međutim, vratimo se “Paramontu”. Granice Osmanlijskog carstva, poslije slamanja Srebreničke banovine 1512. godine, pomjerene su daleko na zapad, a jaka utvrda Tulov-grad, kako to obično i biva, postepeno je pala u zaborav…
Međutim, poslije sloma osmanskih armija pod Bečom, potpisan je Karlovački mir 1699. godine, koji je definirao nove granice Osmanlijskog carstva, a Bosna se našla na krajnjem zapadu Carstva. Uviđajući potrebu, Porta naređuje obnovu svih zapuštenih tvrđava, ali i izgradnju novih.
Tada se obnavlja ponovo tvrđava Tulov-grad, i u nju se postavlja stalna vojna posada. Osnivanjem Tuzlanske kapetanije 1730. godine, tvrđava Tulov-grad, odnosno vojna postaja, ulazi u sastav novoosnovane Tuzlanske kapetanije, sa zadatkom da kontroliše i osigurava puteve koji vode u unutrašnjost. Vojna posada ostaje u tvrđavi sve do 1750.-tih godina, kada se kreće u izgradnju tvrđave u Tuzli. Tada se naređuje napuštanje vojne utvrde Tulov-grad i njeno rušenje. Kamen od tvrđave se transportovao preko šume Dubrave, Priluka, i Sprečkog polja u Tuzlu. Taj naporan obavezan rad (kuluk), smatra se jednim od razloga za izbijanje velikih pobuna, koje su trajale više od jedne decenije.
Na lokaciji “Paramont”, u blizini Tulov-grada, nastalo je greblje u kojem su sahranjivani osmanski vojnici koji su pet decenija, od 1700. do 1750. godine, boravili u tvrđavi Tulov- grad.
Bilješke:
Rukopis Osmana Kasumovića Bilježnika (neobjavljeni izvor).
Bego Omerčević, Gradina Tulovići kao kulturno-historijski spomenik, Zbornik radova sa naučnog skupa: Kulturno-historijsko i prirodno nasljeđe općine Banovići, Tuzla-Banovići 2010.
Edin Šaković, Prahistorija šire okoline Banovića: arheološka slika i etnokulturni kontekst, Zbornik radova sa naučnog skupa: Kulturno-historijsko i prirodno nasljeđe općine Banovići, Tuzla-Banovići 2010.
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK, Baština.ba, Napušteno staro mezarje u Tulovićima, 13. 12. 2012.
Razgovor sa profesoricom latinskog jezika Dženitom Makalić
Suadin Strašević, Ilirska utvrda Gračun u Priluku, zivinice.ba 2025.
Suadin Strašević, Vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni i prihvatanje islama na njenom tlu, djl „Europrint“, Banovići 1999.
Dostupne historijske karte Srebreničke banovine-internet.
Piše: Dr. Suadin Strašević