Foto: Printscreen Youtube
Tragedija u tuzlanskom Domu penzionera 4. novembra, sa 17 mrtvih i više od 40 povrijeđenih, nije samo crna hronika nego test ljudskosti institucija koje se zaklinju u brigu za građane. Taj test je Predstavnički dom Parlamenta FBiH 20. novembra pao bez zadrške – sjednica je počela bez minute šutnje za stradale, pa je predsjedavajući Dragan Mioković na to bio izričito upozoren od pojedinih zastupnika tokom rasprave.
Šutnja kao politička odluka
Rukovodstvo Doma, predvođeno Draganom Miokovićem, prije početka zasjedanja nije našlo za shodno da predloži minut šutnje, iako je u Domu penzionera Tuzla, ustanovi u sistemu socijalne zaštite Federacije, nažalost nastradalo više ljudi nego u nekim tragedijama koje su u regionu izazvale masovne proteste. Umjesto da preuzme inicijativu, Mioković je dopustio da se tragedija spomene tek kroz poslovničku intervenciju zastupnika Mahira Mešalića, koji je otvoreno izrazio šok što Parlament „se nije udostojio“ da minutom šutnje oda počast žrtvama, predlažući da se to obavezno ispravi na narednoj sjednici ovoga tijela.
Mešalićevo obraćanje pogledajte ovdje.
Još je poraznije što u tom propustu nisu ništa čudno vidjeli ni njegovi zamjenici, Azra Okić i Mladen Bošković, koji sa njim čine rukovodstvo Predstavničkog doma. Kada troje ljudi na vrhu hijerarhije ne osjete potrebu za najosnovnijim gestom pijeteta, to više nije omaška protokola nego svjesna politička poruka o tome koliko vrijede životi starih i nemoćnih.
Naša stranka i vlastiti zaborav
Mioković dolazi iz Naše stranke, političke opcije koja se godinama predstavlja kao nosilac „evropskih vrijednosti“ i empatije prema najranjivijima. Upravo zato ova šutnja posebno pogađa: stranka koja insistira na civilizacijskom minimumu propustila je da se na najvišem nivou vlasti i sama pridržava tog minimuma – da za 17 umrlih i desetine povrijeđenih ustane i šuti 60 sekundi.
Njegova stranačka kolegica Mirjana Marinković Lepić, bivša predsjedavajuća Predstavničkog doma i nekadašnja direktorica upravo tog Doma penzionera, nije mu ni sugerirala da taj gest učini, na što izričito podsjeća i Mešalić u ovom videosnimku. Teško je zamisliti snažniji simbolički raskid sa ličnom i institucionalnom prošlošću od trenutka u kojem se ne oglašava ni kada ustanova kojom ste godinama rukovodili postane mjesto masovne smrti.
Selektivna empatija Parlamenta
Isti Parlament ranije je znao započinjati zasjedanja minutom šutnje u različitim slučajevima, od obilježavanja godišnjica do reakcija na tragične događaje u zemlji i inostranstvu. Kada se sada, nakon jedne od najvećih tragedija u socijalnoj ustanovi u Federaciji, pređe preko toga i nastavi po dnevnom redu, stvara se hijerarhija žrtava u kojoj stariji, bolesni i zaboravljeni padaju na dno.
U snimku sa sjednice zastupnik Mešalić poredi reakciju Srbije, gdje je „gorila država“ zbog 16 žrtava, s tuzlanskom tragedijom sa 17 mrtvih i više od 40 povrijeđenih, pitajući zašto Parlament FBiH ne može odvojiti ni minut tišine. To poređenje nije puko politiziranje, nego brutalno mjerilo koliko daleko su institucije Federacije spremne ići u normalizaciji ljudske nesreće.
Šta još može biti minimum
U ozbiljnim demokratijama, ovakav propust bi bio povod za javno izvinjenje i ozbiljan razgovor o političkoj odgovornosti rukovodstva Doma.
Ako Parlament ne bude spreman javno priznati da je pogriješio, poruka će biti jasna: u sistemu koji tvrdi da brine o starima i nemoćnima, za njihove živote nema vremena ni tada kada ih izgube u plamenu.