Foto: Balans
Anto Filipović iz tuzlanskog naselja Drijenča u Domu penzionera u Tuzli živi već 20 godina. Zatičemo ga pred domom dok gleda posmrtnice stradalih u velikom požaru u ovoj ustanovi.
Sa nepokretnom suprugom u dome je doselio 2005. godine. Supruga je preminula, a on je ostao da živi tu.
„Imao sam ženu nepokretnu i s njom sam došao ovdje, da je služim. Ona je umrla prije deset godina. Šta ću ja. Djece nema, u inostranstvu su svi. Imao sam dvije kuće, napuštene su obje“- priča Anto. Kada je izbio požar u domu, u prvi mah nije znao šta se događa jer je spavao.
„Nisam imao pojma šta se dešava jer je dole na drugom spratu bilo mirno, Ali sve me je ovo uznemirilo. Žao mi je ljudi. Ovakvo nešto se nije desilo“- naglašava.
Uslove života u domu, Filipović niti kritikuje niti hvali.
„Kako vjetar puše, sad ovako, sada onako. Neću ni da lažem ni da hvalim. Nit se žalim nit se hvalim. Nekada je ovako, nekada onako. Uglavnom da imam kud, ne bih bio ovdje. Da se zahvalim što ovo imam jer kud bih?“- pita se ovaj čovjek i naglašava da je zadovoljan.
kao i Anto, brojni drugi korisnici pomirili su se sa sudbinom da im je dom trenutno jedini krov gdje provode staračke dane.
Dom trenutno ima oko 170 korisnika, a kapacitet je 210.
(Nataša Tadić)