Foto: Balans
Dom za starije i nemoćne osobe “Zlatni dvori” u Ljubačama kod Tuzle počeo je sa radom prije tri mjeseca nakon što je vlasnik Ivica Čajić renovirao prostor, prilagodio i moderno namjestio za one koji tu borave.
Velik i prostran objekat nudi mogućnost veće funkcionalnosti i fleksibilnosti te razbija predrasude da su starački domovi neprivlačni i hladni objekti.
Ovakav ambijent nudi mnogo više od toga, pričaju nam oni koji već tu žive nekoliko mjeseci. U pažljivo osmišljene kutke i detalje, lijepu riječ i punu njegu, pronašli su svoju novu kuću.
Bračni par Ivo i Janja Čajić iz Par Sela faktički su otvorili “Zlatne dvore” kao prvi štićenici. Ivo ima 81, a njegova supruga, 85 godina.
“Nismo nikada razmišljali da ćemo doći do staračkog doma. Pošto su meni nogu odsjekli, sve se promijenilo naopako. Djeca su otišla u svijet, supruga nije mogla ostati sama u kući već smo došli zajedno”- kaže Ivo. Kada su saznali da sa radom počinju “Zlatni dvori”, odlučili su da tu život nastave.
“Bilo je još koliko hoćeš tih ustanova gdje smo mi mogli ići, ali htjeli smo ovdje. Protekla tri mjeseca su prošla super. Zadovoljan sam, dobri su svi prema nama. Ko god dođe ovdje, bit će zahvalan”- mišljenja je Čajić.
Posebno mu je drago što od ranije poznaje ostale štićenike jer su neki iz istog sela.
“Sve dobra raja i dobar narod. Slažemo se i volimo. Moram se pohvaliti i gazdom, uposlenicima, kuharicom. Hrana je dobra. Zadovoljan sam svime. Kupaju nas, briju nas, šišaju nas. Izvedu nas u dvorište. Velik nam je prostor ovdje”- objašnjava.
Njegova supruga Janja kaže da su morali ostaviti svoju kuću, ali da se nisu pokajali.
“Lijepo nam je, mada meni nedostaje kuća. U njoj smo život proživjeli. Ali lijepo nam je i ovdje. Šta ćemo. Nužda zakon mijenja. Ja sam uvijek govorila da nikada neću ići iz svoje kuće. Međutim, dođe da moramo. Kada su Ivi nogu odsjekli, morala sam i ja biti uz njega”- priča Janja.
Uposlenici i medicinske sestre dobro rade svoj posao i svakom štićeniku posebnu pažnju posvećuju, dodaje.
“Imamo posjete, nema ko nama dvome ovdje ne dolazi. Djeca, unučad, familija. Sve u svemu, dobro nam je”- zaključuje Janja. Ovaj bračni par planira na istom mjestu proslaviti i 63. godišnjicu braka za nekoliko mjeseci.
Pod zajedničkim krovom sa Čajićima, između ostalih, staračke dane provodi i 75-godišnja Ana Filipović. U ovoj ustanovi boravi već dva mjeseca. Kako kaže, na ovaj korak se odlučila jer je imala zdravstveni problem, a živjela je sama u kući u Par Selu. Iako nikada nije mislila da bi mogla negdje drugo biti, osim u svojoj kući. Njena djeca su u inostranstvu te je odlučila pokušati živjeti u ovom domu.
“Prije tri mjeseca sam pala, jedan od sinova je došao iz Njemačke, razgovarali smo i odlučili da ne mogu više živjeti sama. Izbjegavala sam ja to sve. Ali odlučila sam, došla ovdje i da vidim kako ću se oporaviti”- priča nam Ana i dodaje da u njeni najbliži opkladili da neće izdržati ne sedmicu dana. Međutim, izdržala je i prihvatila novi način života, nove ljude oko sebe i svoju potpuno novu sobu.
“Meni je ovdje lijepo. Mlade uposlenice ovdje su mi život vratile. Na neki način, ovdje mi je uspjelo da zamijenim svoju kuću, ali uz pomoć ovih mladih žena. Sa njima pričam, šalim se. To mi je nedostajalo kod kuće. Kada sjedem sa starijima, samo se priča o bolestima”- kaže naša sagovornica i dodaje da joj je bitno što ima posebnu sobu i svoju privatnost. Činjenica da ima priliku sa nekim razgovarati, razmijeniti mišljenje, nasmijati se, Ani je dragocjena.
“U našem selu gotovo da više nema nikoga. Pomrlo gotovo sve. Djeca ne mogu napustiti svoj život u Njemačkoj i doći živjeti sa mnom. Ja ranije nisam htjela čuti za neki starački dom. Djeca su me molila da nešto riješimo kada su mi se desili ti problemi da padam, da me nosi nešto, otima. Nisam bila sposobna sama ustati na svoje noge bez nečije pomoći. Ali, eto, ovdje sam sada i lijepo mi je”- kaže ova penzionerka.
Za potpunu njegu i ugođaj Janje Ivi i Ani i ostalih štićenika ustanove, zadužena je Jasna Ibrić, medicinska sestra i ostale njene kolegice.
“Kapacitet doma trenutno je 25 kreveta. Imamo kompletnu medicinsku uslugu i nadzor 24 sata. Imamo sva potrebna ortopedska pomagala i sve ono što je potrebno jednoj ovakvoj modernoj ustanovi. Za razliku od drugih, mi imamo ogroman prostor. Imamo veliku trpezariju i unutar objekta veliki prostor za šetnju kada je loše vrijeme pa ne možemo izlaziti vani, imamo veliko dvorište vani i terasu”- objašnjava Ibrić.
Po njenim riječima, oni koji su smješteni tu, trude se da taj prostor zamijeni njihove domove.
“Trude se da se prilagode. Svi oni žude za svojim domovima, ali svjesni su svoje zdravstvene i porodične situacije tako da se navikavaju. Dobri su, nemam šta tu reći. Ima dana kada je neko od njih manje raspoložen, nervozan. Ali tu smo jedni za druge i na raspolaganju njima za šta god treba. Naravno da je bitno i sve ostalo što je važno jednoj osobi za normalan život, ali razgovor je njima veoma važan “-prepričava Jasna te naglašava da se uposlenici trude da se štićenici ne osjećaju usamljeno.
Svako jutro, zaspolenici i štićenici zajedno piju kafu, razmijene informacije ko je kako spavao te šta su planovi za taj dan.
Jedan od načina za to je i kuhanje domaće hrane za koju je zadužena Smiljana Tadić. U veoma prostranoj kuhinji, sprema ukusna domaća jela, čorbe, kolače i ostale slastice. Ovisno ko šta voli i želi jesti taj dan.
Miris domaćeg hljeba koji se osjeti kada uđete u “Zlatne dvore”, govori o toploj domaćinskoj atmosferi koju ovaj dom daje ljudima u trećoj životnoj dobi, a kojima su vrata uvijek otvorena.
(Nataša Tadić)