Foto: Balans
U istraživanjima UNESCO-a navedeno je da je broj nepismenih u jednoj zemlji dozvoljen da bude 0,2 posto. Kod nas je taj broj 14 puta veći, odnosno, 2,82 posto im nepismenih stanovnika u BIH. Tom stanovništvu posebno pripadaju nacionalne manjine.
Približno 775 miliona odraslih ima problem s nedostatkom minimalne pismenosti. Jedna od pet odraslih osoba je nepismena, a dvije trećine tog broja čine žene. Čak 60,7 miliona djece ne pohađa školu, a još mnogo njih pohađa je neredovno ili prekine školovanje.
Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine 1971.godine broj nepismenih bio je 600.000, deset godina kasnije bilo je 300.000, da bi 2013. godinae bilo 90.000.
„Taj broj nepismenih se smanjuje, nekada se pismenim čovjekom smatrao onaj ko može pročitati i napisati tri rečenice na maternjem jeziku. Međutim, danas se pismenim čovjekom smatra ona osoba koja
zna tečno čitati i pisati, govori jedan strani jezik i koja poznaje alate savremenih tehnologija u 21. stoljeću“- objasnila je Amira Turbić Hadžagić, profesorica na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Profesorica dodaje da veliki broj nepismenih osoba dolazi iz marginaliziranih i siromašnih zajednica, a najviše su pogođene žene i djevojčice. Ovaj problem nije ograničen samo na nerazvijene zemlje, već se tiče i razvijenih nacija gdje određene populacije i dalje nemaju pristup adekvatnom obrazovanju.
Osnovna pismenost je kada ljudi govore i čitaju na svom maternjem jeziku. Međutim, pismenost je mnogo šira. Danas imamo informatičku pismenost, medijsku pismenost, itd.
“Danas pismena osoba je osoba koja je pismena na svim tim poljima. Tu uskaču biblioteke da pomognu. Mnogi ljudi su, kroz svoje formalno obrazovanje, preskočili tu stepenicu, a biblioteke pružaju mogućnost dodatnog opismenjavanja”- objašnjava Sanja Dukić, direktorica Narodne i univerzitetske biblioteke “Derviš Sušić” Tuzla. Ona podsjeća da je bitno znati koristiti resurse na internetu, ali ne pretjerivati. Međutim, produkt korištenja društvenih mreža su često površna mišljenja.
“Mi tu ne možemo puno učiniti osim da osvijestimo šta je zvanični medij, šta je javno mišljenje. Mi nikome ne možemo zabraniti da misli. Osvještavanje je bitno. Na starije se ne može puno uticati, na mlade može, ali to se treba sistematski raditi”- poručuje Dukić. Ona naglašava da u Hrvatskoj u školama se izučava medijska pismenost.
Amela Delić Aščić, profesorica na Odsjeku žurnalistike na Filozofskom fakultetu u Tuzli , podsjeća da od 2013. godine BiH nema nekih podataka o pismenosti građana BiH koja je tada bila na vrlo lošem nivou. Podaci za medijsku pismenost 2021. godine pokazali se koliko BiH loše kotira jer je bila 34. od 35 analiziranih zemalja.
“Medijska pismenost se danas može smatrati osnovnom pismenoću za građane BiH i cijelog svijeta. Mi svakodnevno žviimo sa medijima i oni nisu samo sredstva komunikacije nego su mjesto gdje komunikacija odvija. Bitno ej da budemo medijski pismeni, kritički promatrati medije, pažljivo birati izvor inoformacije, uslove u kojima mediji rade i sadržaje koje objavljuju”- Ona dodaje da su, zbog novih medija, građani i novinari BiH demotivisani za čitanje, odnosno, pisanje kvalitetnih tekstova i pravljenje kvalitetnih priloga.
“Novinarstvom se može baviti svako. To je jedno neregulisano prilično otvoreno polje. To ne bi bilo problem da se to radi na kvalitetan način. Međutim, to se ne radi tako. Građani su “bombradovani” raznim vrstama informacija. Prema Reutersovom izvještaju o digitalnoj pismenosti, građani širom svijeta bježe od informacija. Zašto? Oni kažu daje previše negativnih i površnih vijesti koje i mi u BiH imamo”-naglašava profesorica.
Koliko je pismenost važna mlađim generacijama? Danis Džaferagić, učenik trećeg razreda Gimnazije “Meša Selimović” Tuzla, godinama se bavi literarnim pisanjem i učestvuje na brojnim konkursima. Kaže da voli pisati jer smatra da je to način da mladi iskažu svoje mišljenje o danšanjim problemima.
“Kada god pišem neki tekst, razmislim šta moji vršnjaci misle o tome. Naš najveći problem je što smo puno na mobitelima, na računarima i onda ne pomišljamo da se bavimo nekim kreativnim pisanjem, nekih hobijem koji može unapriejditi našu pismenost. Koristimo skraćenice, pravimo pravopisne greške. Jako je važno da se bavimo i kretivnim pisanjem i čitanjem”- poručuje ovaj učenik.
Koliko god država morala raditi na opismenjavanju stanovika, toliko isto i svaki stanovnik individualno mora težiti tome da u 21. vijeku ne bude osoba koja ne zna napisati svoje ime ili ona koja ne zna raspoznati sadržaj koji čita na društvenim mrežama.
(Nataša Tadić)