Foto: Balans
U genocidu 1995.godine u Srebrenici, Ismet Avdić je odveden i ubijen. Njegova supruga Rejha sa petero djece protjerana je u Tuzlu.
“Ja tražim muža. Do dan danas, ništa za muža ne znam. Poginuli su mi i djever, jetrva, dajdže, amidže…Nisam našla još ni pola. Ali najgore mi je za muža”- priča. Rastali su se u Srebrenici 1995. godine kada je on otišao u nepoznato pravcu u šume, a ona sa djecom ostala u Potočare. Više se nikada nisu sreli.
“Sve se nadam, bit će nešto. Kako koja godina ali vidim da od toga nema ništa. kako godine odmiču, sve je gore i gore”- priča nam. Nakon svega što joj se dogodilo kao i mnogim drugim porodoicama iz Podrinja, Rejha je ogorčena na proslavu 9.januara kao Dana Republike Srpske.
“Ono je katastrofa. Ja sam užasnuta. Zar tolike godine su prošle i da su oni još gori. Šta radi Visoki predstavnik u Federaciji i u BiH? Spava očito. Onakve provokacije i opet kažu nisu provokacije. Mi ne smijemo Bajram da slavimo u RS-u. Smeta im ezan. Gore je sada nego u ratu. U ratu si znao bježiš od granata. Sada smo non stop pod stresom. Ubiše nas psihički”- mišljenja je naša sagovornica. Ipak, ne odustaje.
“Vjerujte, stalno idem u Potočare. Vodim djecu. Ali nije to to, ne mogu ih odvesti na mezar oca kada se ne zna gdje je mezar”- zaključuje svoju tužnu životnu priču.
(Nataša Tadić)