Foto: Mehmed Đedović
Prije neku godinu sam za Mladinsku knjigu (sa kolegicom Marijom) priredio priče iz usmene tradicije, među kojima su i one bajkovite, nazvane Zlatne Bosanske bajke. Na kraju jedne od njih stoji bilješka, zabilježio Vlajko Palavestra u žepljanskom selu Slap 1962. godine. Nekad je bilo važno sakupiti i zabilježiti te priče i danas je važno ali su se ljudi promijenili. Doduše, sad se u tim krajevima pričaju neke druge priče.
Niko više ne ide u Žepu i uglavnom budeš dočekan pitanjem: Šta ćeš tamo, šta to ima u Žepi. A meni je eto važno da odem pa nikome i ne objašnjavam.
Sjetim se i Avde Palića i njegove okrutne sudbine. Imao sam namjeru pisati o tom čovjeku ali život ima svoje planove.
Sudaraju se misli dok štipa prohladno jutro, a put otvara svoje kapije.
Tokom jučerašnjeg dana u Gradačcu je bilo opsadno stanje. Šok i strah još trese ljude. Gdje to živimo, pored koga, kakvo društvo smo stvorili…
Novi dan može donijeti neko novo ludilo, nikad ne znaš.
Rijetko ko ide na tu stranu na koju sam upravio.
Ono jest. Prije ćeš doći u Sarajevo nego li u Žepu. Krenuli smo oko 9 a stigli nešto poslije 12 sati. Dan se zaćešljao i mogao bi biti sunčan, a ljudi mračni, tihi, namrguđeni, a tek poneko i veseo, optimističan i obradovan ovoj plavoj suboti.
Na Capardama desno, preko Papraće i Šekovića, Vlasenice i Han Pijeska… Hajmo…
Ponekad ne možeš čuti vlastite misli ali i tuđe mogu pomoći. Šta se sve ispriča u putu to je za neke nove bajke…
O tome kako da piškiš pored puta kad ne možeš više izdržati, naročito ako je neophodno da čučneš, ko bi se i pod kojim uslovima vratio da živi na selu… promiču stada ovaca, ljudi sa vilama naoružani da kupe sijeno. Rane od kamenoloma koje ne zacijeljuju. Na livadi pasu zdravi, krupni konji… Valjda sam zaboravio koješta što sam ranije znao na ovom putu, ali nije strašno.
Krivine do Šekovića, partizanski spomenik, Kalabače, Željeznik… mimioiđemo se sa cijela tri vozila tokom puta. Kroz planine sve miriše. Vlasenica, Han Pijesak pa lijevo, uskim putem prema Žepi. Kod znaka Žepa, Slap opet lijevo.
Tek što smo stupili na put prema Žepi, ljudi mašu, pozdravljaju… Nije niko njihov, a zaputio se u Žepu. Ljeto je pa ima malo više ljudi nego inače. Neko kosi, neko dograđuje, sve mi djeluje kao uredno, zeleno i lijepo.
U koje god mjesto da idemo naš doživljaj je više vezan za nas nego za to mjesto. Mene je Žepa uvijek nekako toplo dočekivala i radovao sam se onim selima po brdima ispred kojih umjesto ovaca pasu oblaci.
Centar sela, lijepa džamija, voda, spomen česma i koja riječ sa Šabanom koji poznaje sve u i oko, a i knjigu je napisao o tome.
Zeleni se Žepa, gdje god glavu digneš. Po brdima vise kuće, uglavnom bez stanovnika. Poneko je ipak tu, jer ljeto je mada voće baš i nije rodilo kako zna da rodi.
Okolo Žepe sela: Slap, Pripečak, Ribioc, Vratar, Stop, Vrela, Ljubomišlje, Laze, Mandre, Mislovo, Borovac, Čavčići, Krnjići, Purtići… Pripada Rogatici i udaljena je oko 35 kilometara od nje.
Do Redžep pašine kule nije daleko, samo pravo putem i ne možeš promašiti. Ona je građevina koja dominira okolinom, restaurirana pa izgleda baš lijepo.
Na lijevoj obali Žepe, u neposrednoj blizini mosta nalazi se kula, za koju predaja kaže da ju je zidao Redžep-paša. Preciznih podataka o vremenu gradnje Redžep-pašine kule u Žepi nema ali se pretpostavlja da datira iz XVII vijeka. Znamo se od ranije, još stoji na starom mjestu i još uvijek je prelijepa. Okolo nje je zaraslo i ne može se ući unutra ali ne mari. Visoka je 15 tak metara, na tri sprata, negdje pri vrhu je i terasa. Svašta je kula preživjela tokom nemirnih godina ali me raduje da i dalje stoji kao neko čudo u tom ambijentu zelenila.
Obiđemo je, poslikamo, pozdravimo se svako na svoj način, tumaramo okolo jer ne možemo unutra i na kraju se spustimo do mosta.
Vikipedija kaže da se Žepa prvi put spominje u sumarnom osmanlijskom defteru iz 1485. godine, kao selo koje pripada starom gradu Vrataru. O značaju naselja govori i podatak da su na rijeci Žepi, koja je lijeva pritoka rijeke Drine, izgrađena dva kamena mosta iz vremena osmanske uprave – jedan koji se nalazi u neposrednoj blizini izvora rijeke, dok je drugi bio lociran desetak metara iznad njezinog ušća.
Most je bio oštećen vremenom, napukao, a kamen se umorio i posustao. I on je restauriran. Skele još uvijek stoje i tako će biti dok same ne istruhnu i dok ih ne odnese plahovita rijeka Žepa. Sve je truhlo pa nije baš pametno pokušati sići ispod mosta mada mi je u nekoliko navrata padalo na pamet da to učinim.
Poneko dođe do mosta iz daleka. Nije ni čudo, lijep je, a ljepota sebi uvijek pronađe zaštitu,kako onomad reče Ćopić. Most je negdje 1967. godine premješten na novu lokaciju, gdje i sad stoji.
Iznad mosta je stari grad Vratar, onaj koji je obilježio cijeli ovaj kraj i oko kojeg je nastalo sve što je nastalo.
Grad Vratar nalazi se na preko 400 m visokom grebenu koji se diže iznad desne obale rijeke. Do grada se može doći samo sa južne strane. U Žepi desno pa uskim putem prema planini.
Priče koje se pričaju o gradu liče na neke druge. O Jerini, odbrani grada i njenom bijegu na konjima koje je potkovala naopako… kad si već tu, prvo se treba uspeti do Vratara i to ujesen, kad vegetacija splasne, jer ljeti je tu najviše poskoka, a njih nije preporučljivo uznemiravati dok drijemaju na toplom kamenu.
U okolini naselja pronađeno je nekoliko pojedinačnih stećaka, i jedna nekropola u selu Ljubomišlje. Stećci postoje i u drugim, okolnim selima, a jedan od najbolje očuvanih nalazi se u selu Tulež na groblju Trojan. U Žepi je prebrojano ukupno 162 stećka, većinom u obliku neukrašene ploče bez postolja, zatim sljemenjaka s monolitnim postoljem, te sanduci bez postolja.
U devedesetim Žepa je bila enklava zaštićena rezolucijom Vijeća sigurnosti UN. U julu 1995. godine, Vojska RS je zauzela enklavu i tom prilikom je kompletno selo zapaljeno, zajedno sa kulom.
Nakon što smo se nadisali i oči napunili, uskim putem se spustimo do sela Slap na Drini. Ovdje je nekad Vlajko Palavestra slušao ljude i sakupljao usmene narodne priče. Moglo bi to i sada da neke druge, dosta strašnije priče nisu poklopile cijeli kraj i rasule ljude na sve strane svijeta. Pa ipak poneko još bere maline, kosi travi i gradi vikendicu. Život se otima i vraća. Bit će Žepe dok je svijeta i u njoj ljubaznih domaćina i radoznalih gostiju. A onaj ko ima namjeru da dođe, njemu ništa nije daleko…
U jedno sam siguran, opet ću prvom prilikom doći…
(Mehmed Đedović)