Foto: Arhiv
Tuzla je grad bogate historije i objekata koji još uvijek odolijevaju zubu vremena.
Svaki dio Tuzle ponuditi će vam ponešto zanimljivo, ali krenimo sa onim mjestima slanog grada gdje vrvi od turista i posjetioca, ali i onim manje poznatim, a nimalo manje zanimljivim, predjelima Tuzle.
Tuzlansko Korzo – ulica prepuna različitih boja, starih građevina, suvenirnica, mnogobrojnih restorana i kafića. Trg slobode, Soni trg, Čaršijska česma, Spomenik Kralju Tvrtku, Vjerski objekti, Panonska jezera, kompleks Slana banja, Sojeničko naselje, izletište Ilinčica te još mnoga druga mjesta.
Vječita je dilema je li Tuzla bila ljepša u prošlosti ili je to danas. Zbog toga je najbolje da svako ponaosob odlučuje u svoje ime kada mu je grad bio ljepši.
Mi se u nastavku podsjetimo historijata grada na zrnu soli.
Tuzla je jedno od najstarijih naselja u Evropi sa kontinuitetom življenja. U Tuzli je pronađeno najstarije sojeničko naselje u Evropi, koje datira iz neolita (mlađe kameno doba), za razliku od ostalih pronađenih sojeničkih naselja u Evropi, koja datiraju iz gvozdenog doba. U Tuzli je pronađen i veliki broj predmeta iz doba neolita, a među njima posebno mjesto zauzimaju posude za isoljavanje, tj. posude za proizvodnju soli iz slane vode.
Ovi arheološki pronalasci potvrđuju da su još neolitski stanovnici na ovom području eksploatirali slane izvore. Najstarije evropske kulture koje su koristile so, datirane su u bakarno doba, što znači da neolitski nalazi u Tuzli pomjeraju granicu poznavanja i upotrebe soli u ljudskoj ishrani iz doba eneolita u doba neolita. Treba istaći da je neolitsko naselje pronađeno u samom centru današnjeg grada Tuzle, što je jedinstven slučaj i dokaz da je to naselje bilo početak kontinuiteta življenja na prostoru današnjeg grada, kroz sve historijske periode, od neolita do danas.
Tuzla ima i posebnu geološku prošlost. Tuzlaci kažu da je Tuzla «grad na zrnu soli». To «zrno soli» su milioni tona kamene soli, koje je iza sebe ostavilo staro Panonsko more, kada se, prije više od deset miliona godina, povlačilo sa ovih prostora. Ime grada je, oduvijek, kroz svo vrijeme njegovog postojanja i na jezicima svih putopisaca, kartografa, historičara, osvajača, bilo vezano za so. Rijeka Jala, koja protiče kroz Tuzlu, nosi naziv koji potiče od grčke riječi Jalos, što znači so, dok je grad kroz svoju historiju, nazivan: Castron de Salenes, grad solana (grčki), Salenes (grčki), Ad Salinas (latinski), Soli (južnoslavenski), Memlehatejn (arapski), Memleha-i Zir (persijski), Tuz (turski)… sve do današnjeg imena Tuzla, što na turskom znači solana. Organizovanija eksploatacija soli u Tuzli započela je za vrijeme Osmanlija.
Proizvodnja soli i prihodi od nje bili su ključni faktor koji je utemeljio Tuzlu kao kasabu. Do organizovane proizvodnje i prodaje soli dolazi kopanjem sonog bunara na današnjem Sonom trgu 1476. i proglašenjem Tuzle «carskim hasom», 1477. godine. Način proizvodnje soli razabire se iz samih imena kojima su te solane dolaskom osmanlija nazivane: Solane na drvo, (Agac Tuzla, Memleha-i cob) čime je naglašena razlika između ovih i morskih solana
Na Sonom trgu nalazilo se i do 80 tava u kojima se iskuhavala slana voda sa sonog bunara. Ispočetka su se proizvodile skromne količine soli, a s vremenom se to povećavalo. Razlog tome nije toliko u tehničko-tehnološkom napretku, koliko u porastu stanovništva Tuzle, koje je bilo vezano uz proizvodnju soli. Za tuzlansku so se znalo i izvan Bosanskog ejaleta. U 17. st. francuski kralj Luj XIV je preko svojih trgovaca nabavljao so iz Tuzle za svoj dvor. Dokaz tome je francuski kovani novac sa likom i imenom Luja XIV, pronađen na području Tuzle. So je povezivala različite zemlje, kulture i civilizacije toga vremena. Tuzlanska so je bila jedan od osnovnih artikala kojim se Bosanski ejalet predstavio na Međunarodnoj privrednoj izložbi u Filadelfiji 1876. godine.
Jedan od osnovnih ciljeva aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije bio je eksploatacija prirodnih bogatstava, a među njima posebno mjesto je zauzimala tuzlanska so. Prva solana, izgrađena u predgrađu Tuzle, u Simin Hanu, 1885. godine, predstavljala je početak industrijske proizvodnje soli u Tuzli. Ubrzo zatim uslijedio je i početak tonjenja grada, kao posljedice nekontroliranog izluživanja slanice sa naslaga kamene soli, na kojima je smješten grad. Tonjenje će doživjeti svoj vrhunac 70-tih godina prošlog stoljeća, kada je grad ostao bez nekoliko hiljada stambenih, privrednih i kulturnih objekata. So je usud koji je Tuzlu gradio i rušio, ali i kulturološki određivao u njenoj posebnosti.
(Balans)