Foto: Balans
Učesnik ovogodišnjeg Marša mira od Nezuka do Potočara je i Osman Salkić iz Joševa kod Srebrenice .Preživio je već tu trasu i genocid. Danas kaže da svoje osjećaje ne može opisati dok korača tim putem.
“Svaki put kada naiđem ovim putem, ja znam gdje je ko poginuo, gdje je ko ostao, šta sam trebao uraditi da neko danas bude živ, jesam li mogao šta uraditi. Nekada je bilo dovoljno reći: Nemoj tamo, hajde ovamo. Možda bi tako bio živ. Ono što je nama određeno je odradila sudbina. Možda su neki ljudi odabrani da budu šehidi. Možda je to neka utjeha za familije”- priča Osman.
On smatra da se početkom rata priče u Srebrenici bile naivne. Rečeno je da se radi o borbi za vlast, da neće biti rata, da se preda oružje, a onda su počeli koncetracioni logori, ubistva, a na kraju, genocid i progon stanovništva.
“Ja sam ovo sve preživio, ali ja nemam mržnje prema bilo kome. Nisam tako odgojen i vaspitan. Ali trebamo djecu vaspitati tako da znaju šta se desilo da se ne bi to ničije djetetu dogodilo. Neki dan gledam video kako neki iz Srbije prijeti, kako je on bio na ratištu. Sve je to lijepo pričati na kameri. Ali je pitanje bi li njega prvog metak stigao ako se ponovi? Nama Srebrenica se više neće ponoviti jer neće se desiti da budemo prevareni i izdani”- smatra naš sagovornik.
Osman je izgubio najbližu familiju. Amidže, amidžiće, dajdže, dajdžiće. Ostao mu je samo amdižić Kasim. Prije rata, u njegovom selu je živjelo 25 domaćinstava. Sve su bili Salkići. Od njih svih, preživio je njegov rahmetli otac i jedan komšija te Osman i još trojica od njegove generacije.
“I djeca koja su autobusima dovezena iz Potočara. Međutim, zbog politike povratka, ta djeca su odrastala u Tuzli, Lukavcu, Sarajevu. Ta djeca ne osjećaju Srebrenicu kao što sam osjećao. Meni su se sve lijepe stvari u životu desile u Srebrenici. Prvo hodanje, prvi časovi, prva škola, prva ljubav, prvo dijete. Sve, sve najbolje. Onda se desila 1995. godina koja je dotukla sve ono najbolje. Mi samo nosimo ružne uspomene, budimo se sa njima. Teško je izbrisati iz glave to čovjeku koji je preživio”- zaključuje osman i dodaje da je bitno da mlađe generacije dolaze na Marš mira i znaju pravu istinu o onome što se dogodilo jednom narodu, a sve kako se nikada više nigdje ne bi ponovilo.
(Nataša Tadić)