Foto: Balans
U bratunačkom naselju Biljača, žive jetrve Hajra i Beguna Salihović. Same. Rat je odredio njihove sudbine, ostavio njihove domove praznim. Prazni su i stol i klupe isred kuće na koje nema ko sjesti. Neki su ubijeni, neki se razišli po bijelom svijetu.
Hajra Salihović povratnica je u Biljaču. Ratne strahote nisu zaobišle njenu porodicu, a počele su 1992. godine kada su Salihovići istjerani i bježeći u drugo selo, pokušavali se spasiti.
“Kakav je život? Nikakav. Sve mi u glavu dođe i mislim o tome. Šta je bilo, kako je bilo. Kako su nas istjerali, kako smo to jutro pobjegli. Po šumi smo bili, krili se. Navečer smo sišli ovdje. Sve je bilo polupano i pobacano. Bili smo u drugom selu dva mjeseca, a onda otišli u Srebrenicu. I tu smo bili do pada Srebrenice”- počinje priču Hajra. Muž je ubijen u selu gdje su se sakrivali, sinovi Nevres i Sead sina tokom pada Srebrenice, a Samir je ubijen na mostu na Drini. Nevres je bio 1970.godište, Samir 1973., a Sead 1974.
Hajra Salihović
“Otišli su preko šume. Imam jednog sina koji je živ, Samed, on je rođen 1969. godine. On je najstariji. Bio je tri puta ranjavan. Ostao je u šumu kod nekog prelaza i tako ostao živ. Godinu dana je bio u bolnici i sav je izranjavan. U glavi i sad ima geler, nisu mu smjeli izvaditi. U Srebrenici dok smo bili, dva puta je ranjen”- priča sa uzdahom ova Bratunčanka. Pokazuje uokvirene slike muža i sinova. Osim sjećanja, jedino što je ostalo od njih jer posmrtne ostatke svoje djece još nije pronašla.
“Nijednog nisam našla. Samo sam muža ukopala. Sin Samir je bio u Srbiji. Radio tamo. Njegovi drugovi koji sa njim radili u Titovim Užicama, poslije su nam rekli da je on, kada je najviše pucano na nas, krenuo sa jednim komšijom za Bosnu. Sjeli su u autobus koji je bio pun naših. I to su sve pobili na mostu i bacili u Drinu”- prepričava ova 77- godišnja žena. Ona danas živi sama, a jedino društvo joj je jetrva 71- godišnja Beguna Salihović. Beguna je izgubila sina, tri brata, bratiće, sestriće, djeverove, djeveriće, zetove i druge članove porodice. Više od 30 njih.
“Svekrvu su mi ubili ovdje na pragu. Pucali su joj u vrat, izgledalo je kao da su je zaklali. Toliko je krvi bilo. Ukopana je ovdje iznad kuće. Mi smo bili gore kod moje sestre na selu u Lozniku. Ona je bila živa još desetak dana, silazili smo, donosili joj malo hljeba. Kišno vrijeme bilo. Ne možemo sići, oni pucaju, oni ubijaju narod “- sjećanje ne blijedi. Njen muž poginuo je 1992. godine tražeći hranu. Išao je kupiti žita jer je njegovo brašno pokradeno.
Beguna Salihović
“Ostalo nam je tri metra brašna. On uzeo preko sindikata u rudniku gdje je radio. Nijedne vrećice nismo našli. Narod kupio kako je ko upadao. Halal bilo. On je zbog hrane život izgubio. Sišli su navečer, popaljene kuće u brdu u Biljači. Tu su ih sačekali i pobili. Nisam ga mogla naći. Kada sam se vratila, nakon nekoliko godina dobila sam obavijest da je pronađen. Ukopala sma ga u njegovo rodno mjesto, ukopat će tu i mene kada umrem”- naglašava. Nažalost, još nije našla i ukopala nestalog sina Džemaila, rođenog 1974 godine. On je nestao padom Srebrenice, zajedno u šumama sa rođacima, Hajrinim sinovima.
“To mi je najgore i najteže. Da mi je dijete naći. Da ga ukopam tamo sa ostalima. Puno ih je. Najteže mi je za moje dijete”- sa tugom kaže ova majka. Ima ona i tri kćerke, nastavlja priču, ali sina ne može prežaliti.
“On mi je bio jedinac. Uprla sam bila sve oči u njega. Da živi… “- plač prekida njenu priču. Dodaje da sve gleda kroz prozor, čeka da dođe. Dođu kćerke koji žive u inostranstvu. Tješi se njihovim obećanjima da će se vratiti kada dobiju penzije, da ognjište neće biti zagašeno.
Hajra i Beguna osuđene su jedna na drugu. Često im jedine vrata otvore volonterke Međunarodnog ofruma solidarnosti “Emamus”. Donesu im šta treba, izmjere pritisak, šećer u krvi, popričaju sa njima.
“Kako dane provodimo? Malo po kući, malo izađem vani, napravim jelo. Ne mogu da hodam puno, noge me bole. Imamo cure koje nas obilaze, dobre su. Pomognu šta god treba. Čim kasne, ja kažem: Nema ih…”- kaže Hajra.
Volonterke Emmausa u posjeti
One su dio projekta “Ljubav za majke Srebrenice” sa još više od 40 majki iz Podrinja. Osnovni cilj je tim ženama pružiti psihološku pomoć.
“Većina tih majki je ostala bez ijednog živog člana. Svaka njihova priča ima bolne činjenice o smrti njihovih najmilijih. Potrebno ih je saslušati, pružiti im podršku. Kolegice znaju svakodnevno proći i preko 100 km, a kako bi obišle jednu majku i pružile joj podršku kroz razgovor, a nakon toga i sve ostalo”- pojasnila je Almedina Begunić iz “Emmausa”.
I nakon 30 godina, ima li pravde za zločine počinjene prema njenima najmilijima, pitam majke.
“Nema pravde. Do sada je nije bilo. trebali su se pronaći svi nestali. Rat je rat. Bože moj, morao je neko i da pogine. Ali ovo što su oni nama napravili, pobili, posakrivali. Bog zna, možda ih nikada ne pronađemo”- sa čežnjom kaže Beguna. Dodaje da ne zna hoće li doživjeti da joj sina prođau jer brojne majke su umrle, a da nisu pronašle kosti svoje djece.
Beguna i Hajra Salihović
“Ne nadam se ničemu više. Samo da nađem makar jednog sina. Koliko toliko kostiju. Nema. Tolike godine, a još nijednog nisam našla. Nema ih…”- zaključuje sa tugom Hajra, stiskajući uokvirene slike uz svoja prsa. Da joj muž i sinovi budu što bliže srcu.
(Nataša Tadić)