Novinar Admir Delić iz Tojšića kod Kalesije poznati je ljubitelj i crtač stripova, sa velikim talentom i još većom inspiracijom. Admir stripove voli od djetinjstva. Njegov otac je kupovao na trafikama različite epizode Zagora, Kapetana Mikija, Teksa Vilera i mnogih drugih Bonelijevih junaka koji su se krajem osamdesetih mogli pronaći na kioscima te donosio kući.
„ Ja sam najviše volio Mister Noa, pa je i otac počeo obraćati pažnju na to te sam na kraju dobijao samo njegove priče. Poslije smo brat i ja lutali po selu, mijenjali stripove za epizode koje nismo pročitali sa drugom djecom, kako se to radilo u to doba. Volio sam ih čitati i uživati u pričama o napuštenim dvorcima, zabačenim selima u džungli, čarobnjacima i čemu sve ne“- prisjeća se Admir u razgovoru za naš portal. Ozbiljnija priča sa stripovima počinje kada je, prije desetak godina, vidio da je Stripopeka objavila konkurs za strip autore. Javio se sa scenarijem ali to niko nije htio crtati pa je to pokušao sam.
„ Imao sam neko znanje o crtanju ali nedovoljno za stripove. Sve to se događalo u 26. godini života. Počeo sam crtati jednostavan web strip o nindži u Bosni i Hercegovini i dosta naroda je to čitalo, a kasnije smo objavili i soundtrack, štampali cd i dijelili džabe na izložbi. I tako je nekako krenulo“- priča Delić.
Koliko je zahtjevno dočarati određenu temu ovom tehnikom, koliko to oduzima vremena, koliko treba vremena za rad?
„ Što se tiče ovog stripa „Zbogom Maslačci“, on nije zahtjevan za crtanje. Jednostavna je postavka i živi od humora u tri sličice. Tu i tamo upali humor, negdje promaši ali ga svejedno guram i planiram objaviti in a papiru. Već imam četrdesetak tabli što je za mene veliki uspjeh jer uporedo radim na nastavku svoje prve ilustrovane knjige “Seoske Strahote” pa sve skupa uzima danak u vremenu. Ali ja to volim pa uvijek nađem dodatna dva sata vremena da nacrtam.
S njim liječim nostalgiju“- priča on i dodaje da, ako se sa strane pogleda, kroz njegove radove se vidi uticaj djetinjstva u Tojšićima. Kako kaže, ostavlja male omaže za neke poznate strip heroje, za video igre, hip hop i još mnogo toga što je obilježilo njegovo odrastanje.
„ Tu najčešće gostuju moji prijatelji sa svojim pravim pričama, o našoj rijeci Gribaji, ribarenju, a često ubacim i elemente horror priča koje je meni djed pričao. Kada kažem horor priče, zapravo mislim na događaje koje je on pamtio iz vodenice. On je imao vodenicu na Gribaji i često je tu znao prenoćiti, a ono što je doživio, prepričavao je kasnije nama, unucima. Bilo je tu priča o avetinjskom kočijašu, džinovskoj mački koja se rastegla duž cijele njive, o ogromnom gusku koji je krilom znao zaustaviti vodenički točak ili o meni najdražoj temi – Vilama. U njegovim pričama, vile su bile veoma opasne, sa dugim crvenim kosama, izlazile bi iz vode i odvlačile usnule čobane u vijerove ispod vrba“- pojašnjava naš sagovornik koji iz tih svih priča, crpi inspiraciju radeći na nastavku knjige „ Seoske strahote“ ali sa jednim glavnim junakom. Ta knjiga se, na čuđenje autora, rasprodala te često dobija pitanja kada će nastavak.
„ Pa, odgovor je da pokušavam podići kvalitet. Onoliko koliko to moje vještine meni dozvoljavaju. Zbog čega i pokušavam da napredujem. Moram priznati da sam tek sada zadovoljan svojim stilom crtanja i ne želim ga mijenjati. Dopadaju mi se slike kad izađu ispod moje olovke i prosto uživam u tome“- pojašnjava Admir i dodaje da najviše voli crtati seoske krajolike jer ih najbolje osjeća. S obzirom da je sa sela, uživa na livadi, obali rijeke ili sjeniku. I sve to donosi neku novu ideju.
„ Kad god zastanem tu da odmorim lako dobijem ideju, pod uticajem djedovih priča u trenutku zamislim neku tu strahotu ili vilu baš na tom mjestu, u vijeru, među vrbama, a olovka onda, barem tako lijepo izgleda kada se kaže, nastavi sama da crta. U stvarnosti je to ideja i sjedenje na stolici četiri ili pet sati da se sve to završi. Tako da…volim selo, te narodne strašne priče i na tom izvoru zahvatam vedro s vodom ideja. Meni je to sasvim dovoljno. U zadnje vrijeme, sve više ljudi se interesuje za moj rad i to mi je nekakav pokazatelj da nastavim ovako. Ne za slavu jer nje i nema ovdje, nego za priče koje bih volio da drugi čuju“- naglašava Delić. Iako je uradio zaista puno crteža, nema najdraži rad niti su mu svi radovi podjednako dragi. Ipak, seoski motivi potkrijepljeni djedovim pričama su i ovaj put iznad ostalih.
„ Neke koje baš volim i za koje mi je drago što sam ih nacrtao je ta istezljiva mačka koju je jedan seljak vidio na njivi, a što je meni djed pričao, jedno čudovište s konjskom glavom koje je živjelo u Gribaji, tri ilustracije o Srebrenici koje redovno radim i tako. Sada kada razmišljam o tome, podsjetim se da ima tu sjajnih crteža pa mi je to baš drago“- ističe autor brojih strip djela kojeg ljudi sve više otkrivaju na Instagramu. Kako kaže, detaljno pregledaju slike, izaberu neke za koje on vidi da su prepoznali to nešto i to mu daje snagu da ide dalje.
„ Pri tome, mislim da mi daje snagu u smislu da se mogu osvrnuti iza sebe i samo sebi reći, pa vidi, uradio si i neke dobre stvari. Trudim se, da uz sve svoje obaveze, objavim dvije table stripa “Zbogom Maslačci” sedmično na internet i mnogo mi je drago što ga ljudi tek sad otkrivaju, iako je počeo u januaru. Ali dosta me ljudi pronalazi zbog njega, napišu mi baš lijepe privatne poruke, nema ih mnogo, možda desetak ali sasvim dovoljno da vidim da to neko čita i razumije. A čitaju, samo što ni ja sebi to ne želim da priznam. Vidim to po reakcijama na Facebooku, Twitteru i Instagramu“- ističe Admir čiji su planovi da uradi što više crteža, zaokruži u jednu priču i objavi kao kolekciju stripova.
Za to je potrebno da nacrta dodatne table kako bi sve to povezao u cijelinu. Poštivatelji njegovog rada dolaze pomalo, razgledaju, reaguju, a sve to je znak da taj trud nije uzaludan.
Posebno se Delić istaknuo sa crtežima o Srebrenici, patnjama majki, strahotama jednog naroda. Ilustracije o Srebrenici radi već nekih pet godina te objavi crtež , sa jednostavnom i jakom porukom svakog 11.u mjesecu. Odredio je sebi zadatak da uradi 8.372 ilustracije za isto toliko žrtava genocida u Srebrenici, ali kaže da sumnja da će ovim tempom,stići do tog broja.
„ Ali nije to ni toliko važno jer ja nisam bitan u toj priči, nego ilustracije i priče koje donose. Možda će to neko nastaviti, možda će početi raditi uporedo sa mnom, bitno je da se opominje, da se ne zaboravi i više nikome ne ponovi. Naredne subote, pozvali su me iz novog Pazara da organizuju izložbu ilustracija o genocide u Srebrenici“- kaže on i naglašava da je počastvovan zbog toga jer je to prvi put da izlaže ove slike izvan BiH. Stoga je izabrao 30 ilustracija za koje misli da nose najsnažniju poruku.
„ Ne znam kako da se postavim prema tome. Ima tu svega. Nekome se sviđa to što ja radim i način na koji to činim, a nekom se ne sviđa. Niko se od njih ne usteže od komentara što je dobro jer i u kritici možeš vidjeti gdje si pogriješio, a u pohvali nešto što si dobro učinio, a nisi ni sam to primjetio. Tako nekako gledam na te stvari“- iskreno kaže ovaj crtač.
Kakvi su planovi za budućnost, pitamo ga. Kaže da ne kuje nikakve planove jer je vrijeme da završi nastavak „ Seoksih strahota“ i zaokruži trilogiju o Gribaji.
„ Gribaja je nekad bila ljepša rijeka, sa više vode i raznovrsnim životinjskim svijetom. U djedovo doba tu u se šunjale vidre, dolazile patke, a bilo je i većih primjeraka riba. Danas je to potočić koji podivlja i podsjeti na dane stare slave tokom jakih kiša, kada ruši sve pred sobom, poplavi njive i ponekad kuće. Tako nekako se i ja ponašam s crtežima, nekad ih baš nema, a onda iskočim iz korita i počnem crtati. Mada, sada mi je bitno da zadržim kontinuitet objavljivanja pa makar to bilo veličine potočića. Ipak i od njega onako malog, napoji se cijela jedna rijeka“- poručuje ovaj jednistveni umjetnik i ljubitelj seoske idile.
( Balans)