Foto: Balans
Tužna godišnjica masakra na tuzlanskoj Kapiji kada je je ubijena 71 mlada osoba, a više od 150 ranjeno, obilježena je danas u Tuzli. Roditelji ogorčeni jer za taj zločin niko nije odgovarao.
Na uređenoj Aleji mladosti danas roditelji, rodbina, prijatelji, građani, brojne delegacije sa buketima cvijeća. Za one kojih više nema. Nema ni Rusmira Ponjavića pored čijeg groba na Slanoj Banji stoje neutješni roditelji Faruk i Dženana. Na istom tom mjestu nekada su provodili lijepo vrijeme sa svojim sinom, pričaju.
Faruk i Dženana Ponjavić
„Posebni su osjećaji u ovoj situaciji. Ili kada mu je rođendan, dan kada je upisao fakultet. Danas se intezivnije uzbudimo nego inače. Prisutna je bol u duši, u srcu, u mozgu. Svakodnevno. U tkavim situacijama se sjetim kada sam ga vodao ovdje, sa tri, četiri godine, po Banji. Kada sam ga vodio u školu. Kada je odrastao. Ovakvo kada se nešto desi, kada roditelj izgubi dijete, nije više isti čovjek, drugačiji skroz“- kaže ovaj otac. Njemu i supruzi, vrijeme nije izliječilo rane, samo je malo ublažilo inzitet boli, dodaje.
„Malo je drugačije poslije onih deset godina. Čovjek osjeća tu tegobu. To je svakodnevno. Supruga i ja liježemo i ustajemo sa mislila na dijete. Pravdu nećemo dočekati. Znate kakav je naš sistem. Ali, eto, opet živimo i borimo se. Često se ovdje nađemo sa roditeljima, popričamo, ublažimo rane jedni drugima“- zaključuje Ponjavić.
Sa tugom, sjetom i suzama, Zekija Beganović Mahmutović prisjeća se sina Adnana. Kaže da dolazi često na njegov grob, sjedi i plače.
„Svaki dan brojim godine svog djeteta, rođendane. Moj sin je rođen 21. maja 1979. godine, poginuo je 25. maja, a rođendana je slavio 21. maja. Šta da kažem? Mi smo oboljeli za našom djecom. Ja kada njega sanjam, kao da sam pričala sa njim. Molim Boga da ga sanjam. Bude mi lakše. Prije ga sanjala kao dijete, sada ga sanjala kao momka kao na ovoj slici. Po mjesec, dva mi bude lakše. Kažem nekada da je bar ostao ranjen, pa da mi sjedi, ja bih ga služila“- kroz suze kaže Zekija. Iako ima još dvoje djece, sin Adnan je za nju bio i ostao poseban.
Zekija Beganović
„Toliko je to dijete bilo pametno. On nije znao reći da nešto neće. Toliko je bio dobar i đak i sportista. Volio je svirati harmoniku. Samouk je bio. Danas njegove hamornike miruju. Niko više ne svira na njima“-sa tugom u glasu priča ova majka.
Sa buketom cvijeća na gorm Alema Hidanovića je došla majka Zineta. Tada 19- godišnji Alem, tog je 25.maja otišao na kratko u grad, sa očevim autom. Trebao se vratiti dok se ohladi puding koji mu je majka napravila.
„Prošlo je pola sata, ne vraća se. Ja se začudila jer je bio dijete od riječi. Pala je granata i tako tup udarac. Sama semi kažem da je to udarila u zemlju, ne znajući da je pala u dječije meso. Izašla sam na balkon i gledala. Komšiluk se sav digao. Svi neku idu. Koga god pitam nešto, okrenu glavu od mene, ne žele me gledati jer im je bilo teško reći. Onda sam ja nazvala jednu sestru, pa drugu. Rekle mi da on vozi ranjenike da će se vratiti. Ja sam upalila tv i vidjela noge, ruke. Nijedan horor tome nije ravan. Poznala sam patike svog sina. Vidim roditelji traže djecu. Onda i ja tražim”- prisjeća se Zineta tog dana. Sjeća se da su došle sestre i doktorica i da je dobila injekciju. Onda je uslijedio poziv od kćerke koja je tek bila otišla u Njemačku.
Zineta Hidanović
„Kaže: Mama, gdje je brat? Rekoh: Vozi ranjenike. Rekla je: Ne pričaj mi, mama, da vozi ranjenike jer sam pročitala na televiziji spisak poginulih. Ja sam ponovo pala u nesvijest. Kada sam došla sebi, vidjela sam punu kuću naroda. Jako teško. Kažu da vrijeme liječi rane. Lažu. Vrijeme je naše rane samo produbilo. Nama je 25. maj 365 dana u godini”- kaže Zineta dok miluje sliku na sinovom spomeniku.
Ona kao i ostali roditelji, ne gaji višenadu da će Novak Đukić, osuđen na 20 godina zatvora zbog ovog zločina, ikada biti isporučen BiH i odležati kaznu.
„Nas pola roditelja nema, ja ne znam hoću li ja biti sljedeće godine. Kamo sreće da se to nije dogodilo, kamo sreće da ja imam svog sina. Za mene je sve ovo kao jedan ružan san, težak koji nema kraja. Po mom mišljenju, mislim da će ovo baš ostati zločin bez kazne. Na čast svima koji su mogli, a nisu uradili ništa za našu nevinu mladost”- poručila je ova majka.
(Nataša Tadić)