Foto: Biserje.ba
Piše: Mehmed Đedović
Mujezin obaviještava da je preselio Mešić Seid. To je druga sala tog jutra. Malo koji dan prođe da se dolinom ne razlije glas. Čujte i počujte, taj i taj više nije sa nama.
Ljudi bježe iz života kao što bježe iz Bosne, niko ih ništa ne pita.
Duboko podijeljeno, posvađano, vode koje se spajaju ali ne miješaju, takvo je BH društvo. Zbunjeno nad vlastitom nesrećom, pa više niko ne vidi ono svijetlo na kraju tunela.
Odmah nakon sale Haris izlazi na terasu sa gitarom. Svira, vježba, njega te smrti ne pogađaju ko mene.
Na polici čeka knjiga Zilhada Ključanina. Kraj jula. Dani su vreli ko plate dobro naložene smederevke, ako ne paziš možeš se opeći, a jaje na kamenu se isprži bez problema.
Zemlja je ispucala, ljudi su popucali, više umire nego što se rađa, više odlazi nego što ostaje. Bosna ima više pisaca nego čitalaca, a mene vuče priča jednog koji je na drugoj strani. Preselio, a nije u Švedsku.
Zilhad je umro 2016., zar je već toliko vremena prošlo. Zilhad je bio i ostao pisac, živ i mrtav kvalitetniji je od onih koji bi danas da ga prešute. Živio je za književnost. Jednom mi je rekao da je doktorirao samo zbog toga da može biti komotan kao pisac. I bio je u pravu, znam to jer nosim teško ispustvo na vlastitim leđima. Sjećam se ili umišljam, znao je podsjetiti da njegova majka misli da je on od onih doktora koji liječi ljude. Doduše, i pisci liječe, samo na drugi način…
Sjećam se njegove knjige Koliko je srce u mrava, davno sam to čitao ali pamtim vlastito oduševljenje tekstom. Srce je važno u Zilhadovim knjigama, jednako kao nit koja nas drži za život. Tu knjigu niko ne spominje.
Ponekad se neko sjeti romana Šehid i to je sve, a Vodenog zagrljaja, Četiri zlatne ptice, Hiljadarke, poezije, mnoštva sjajnih priča…
Mi smo majstori zaboravljanja važnih ljudi i događaja. Zašto bi ovaj put bilo drugačije.
Razumijem i ono što nije napisano u pričama. Jasan mi je momenat kada majka snima sve po stanu u Švedskoj i tu kasetu šalje sinu u Bosnu gdje je tek minuo rat. Dok gledaju snimak, autor teksta kaže: moja djeca i žena su se smijali ko ludi. Ja nisam. Kada se kaseta završila otišao sam u drugu sobu i tiho se isplakao. Naveče sam telefonirao majci.
Brižljivo bilježi, raspituje i preispituje, od ništa stvara nešto i ulazi u Švedsku kroz oči i dušu svojih roditelja. Tišina je važna, neizgovoreno važnije…
Otvara priču i likove korak po korak, do razumijevanja, onako kako Bakman piše svoje romane i svoje švedske likove.
Švedsko srce moje majke me vratilo rečenici i stilu pisanja Zilhada K., osjećao sam se neobično a u čitanju uživao. Usuđujem se pomisliti da je najbolje što je on napisao baš iz tog miljea i jezika, iz te mitologije u koju nas je uveo Šehidom, a poslije dograđivao i dopunjavao.
Kada sam dočitao Švedsko srce bio sam i malo tužan ali to je već neka druga priča.
Švedsko srce moje majke, Galebovi, Točak molitve, tri su Zilhadova romana, teksta koja je u jednoj knjizi objavio Baybook, Sarajevo, 2022. godine.