Foto: Balans
Na igralištu u Srebrenici danas je obilježena 30.godišnjica masakra nad civilima 12.aprila 1993 godine kada su poginule 74 osobe, a ranjeno više od 100., što piše na spomen obilježju. Preživjeli i porodice žrtava su ponovo pozvale nadležne da procesuiraju i kazne odgovorne.
Tog 12.aprila 1993.godine, bilo je primirje. FilipMorion, komadant UNPROFOR-a je obećao zaštitu za Srebrenicu.
“Pamtim sve. Bio sam ovdje, djeca se igrala. Taj Morion je trebao ići. Žene i mi smo izašli na ulicu i njega spriječili da ode. Obećao je da neće ići. Onda smo ovdje izašli svi, djeca, žene, ovdje na igralište. I desilo se ono što se desilo. Granata je pala. Ja nisam bio ranjen”- prisjeća se 83-godišnji Muradif Habibović koji se 2002. godine vratio na svoje ognjište gdje mu je kuća zapaljena 2000.godine.
Svjedok događaja bio je i Hasan Hasanović koji kaže da se sjeća svega kao da je jučer bilo, da su mu sjećanja živa, a rane svježe. Na igralište je došao sa društvom, vodeći se informacijom da je primirje, da je obećana zaštita.
“Stotine mladih su tu bili. Ja sam ovdje sjedio na tribinama na ovom najmanjem igralištu. Odjednom je granata pala četiri metra ispred mene. Poslije par minuta nisam znao šta se dešava. Kada sam se probudio, vidio sam dim, plač, jauke, ranjene. Svi oko mene su bili izmasakrirani. Bez glava, ruku, nogu. Ja sam pobjegao u obližnju kuću. Vidio sam da veliki broj ljudi leži na ovim igralištima”- prisjeća se Hasanović.
Suljo Čakanović, medicinski radnik kojeg je rat zadesio u Srebrenici i koji je stanovao u blizini lokacije gdje se zločin desio, jasno se prisjeća svega što se dešavalo i tog ali i ostalih dana u Srebrenici. S obzirom da su bila velika bombardovanja na sve strane, prisjeća se on, bio je na terenu. Po povratku je trebao ići do bolnice da pomogne kolegama zbrinuti žrtve sa terena. Na pola puta, pale su granate.
“Neko kaže da su pale četiri. Ne znam. Od bljeska sam zalegao da izbjegnem silne gelere. Onda kada sam došao sebi. Pogledao sam oko sebe jedno polje dijelova tijela. To je bio užas. Iskusan medicinar sam i tada bio ali mislim da se ne sjećam da sa nekome pomogao. Samo sam pomagao utovarati “- kaže on.
Dodaje da je pomoći bilo nemoguće u takvom masakru gdje su bili ljudi koji su došli iz Cerske, Kamenice, Milića, Vlasenice i našli utočište u objektima škola oko igrališta. U nehumanim uslovima su živjeli bez hrane i vode, protjerani iz svojih kuća, radovali su se sunčanom danu i izašli van.
“Djeca su našla neku loptu i igrala se. Drugi su izašli i gledali svoju djecu. Međutim, desio se haos. Sjećam da je došao naš Hamo Hljebara koji je prije rata kamionom razvozio hljeb po opštini. U taj kamiončić smo utovarali neke koji su imali šanse da im se pomogne. Došao je i jedan transporter od UN-a. Taj haos ne mogu zaboraviti niti mogu o svim detaljima pričati”- rekao je Čakanović koji i danas živi tu i radi u Domu zdravlja u Srebrenici.
Tu tragediju teško je doživjela i Fadila Efendić, Predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”.
“Pored straha, tuge i žalosti za mladošću, tako mi je teško bilo. I danas sjećanje me drži na taj dan. Sa tugom ga doživljavam. Ali ovaj dan se ne smije zaboraviti, mora se pamtiti, obilježavati, da omladina i oni koji nisu bili rođeni, znaju šta se uistinu desilo. Uvijek ću pričati i uvijek ću reći dok sam živa o onome što se desilo meni, mojim sugrađanima,Srebrenici i širom cijele BiH. Agresor je svoje ciljeve ostvario”- naglašava Efendić .
Ovaj zločin bio je uvretira za genocid, a za njega niko nije odgovarao ni nakon 30 godina, rečeno je danas.
“Zato apelujem sa ovog mjesta po ko zna koji put da sve relevatne institucije i pojedinci učine maksimum napora da pronađu počinioce, izvedu ih pred lice pravde i da počinioci ovog zlodjela, dobiju adekvatnu kaznu”- poručio je Hamdija Fejzić, zamjenik načelnik opštine Srebrenica.
(Nataša Tadić)