Foto: Usscb. org
Vatikan ovih dana obilježava desetu godišnjicu ustoličenja Pape Franje koji je liberalniji od prethodnika. Papa Franjo inzistira na tome da crkva nije Kristova crkva ako ne pruža ruku, dijeleći “radost evanđelja” i stavljajući siromašne u središte svog pažnja.
Da će njegovo djelovanje biti drugačije od prethodnika, vdjelo se već čim je izašao na balkon bazilike svetog Petra navečer 13. marta 2013 godine. Naime, nije nosio crveni ogrtač obrubljen hermelinom i naklonio se dok je tražio od okupljenih da ga Bog blagoslovi.
Potom je uslijedila njegova odluka da ne živi u Apostolskoj palači, njegovi pozivi vatikanskim sakupljačima smeća i vrtlarima te drugim zaposlenicima da mu se pridruže na njegovoj svakodnevnoj jutarnjoj misi, njegovo inzistiranje da ode na talijanski otok Lampedusa slaviti misu i moliti se za migrante koji su se utopili.
No, nisu svi bili zadovoljni naizgled lakoćom s kojom je ostavio po strani pompu i protokol. A napetosti unutar katoličke zajednice rasle su kad je izrazio otvorenost prema LGBTQ katolicima i onima koji žive u, kako crkva smatra, neregularnim bračnim situacijama i kad je u intervjuu 2013. rekao da crkva ne može govoriti samo o pobačaju, gay brakovima i kontracepciji.
Za proteklih deset godina, papa je imao 40 putovanja u inostranstvo, posjetio je 60 zemalja, u osam konzistorija imenovao je 95 kardinala mlađih od 80 godina s pravom glasa u konklavi i odao je počast 26 crkvenjaka starijih od 80 godina, predvodio je kanonizacije 911 novih svetaca, uključujući skupinu od više od 800 mučenika, ali i sv. Ivana Pavla II., Ivana XXIII. i Pavla VI.
U svom prvom velikom dokumentu, apostolskoj pobudnici “Radost evanđelja”, iznio je program za svoje papinstvo, gledajući unutar Crkve i izvana na svijet kako bi vidio što je potrebno učiniti da se “ohrabri i vodi čitava Crkva u novoj fazi evangelizacije, obilježenoj entuzijazmom i vitalnošću.”
Dokument je uključivao raspravu o potrebi reforme crkvenih institucija kako bi se istaknula njihova misionarska uloga, odnosno, potaknuti pastoralne djelatnike da slušaju i stoje uz ljude kojima su služili, produbiti razumijevanje crkve kao “cijelog naroda Božjeg”, a ne kao institucije, integrirati siromašne u crkvu i društvo, umjesto da ih jednostavno vide kao objekte pomoći te promicati mir i dijalog.
Za razliku od svetog Ivana Pavla II. i pokojnog pape Benedikta XVI., papa Franjo nije nazočio nijednom saborskom zasjedanju. I, zapravo, budući da je zaređen za svećenika 13. decembra 1969., on je prvi papa koji je zaređen za svećenika nakon II. vatikanskog sabora.
(Balans/ usscb.org)