Foto: Balans
Jasmin Jahić, Alen Salihović i Emil Isaković su tri člana Gorske službe spašavanja stanica Tuzla koji su učestvovali u izvlačenju stradalih osoba pod ruševinama u Turskoj nakon razornog zemljotresa.
Njih trojica su se dobrovoljno prijavila da odlazak u Tursku kao dio spasilačke ekipe Gorske službe spašavanja FBiH. Kako nam je pojasnio Alen Salihović, ova služba okuplja dobrovoljce volontere koji se odazivaju bilo kakvim akcijama.
“Kada smo otišli u Tursku, nismo znali šta nas čeka. Ali GSS radi redovno treninge i obuke kako da se postavimo u takvim situacijama da prebrodimo strah, radimo timski i sa opreznošću. Svaka akcija je zahtjevna, ali ova je bila definitivno komplikovana”- priča nam Alen. Čekanje je najgore, nastavlja on, posebno neizvjesnost da li je osoba živa ili ne.
“Kada izvučemo živu osobu, njeno lice i taj osmjeh je nešto što se ne može opisati. Nama to digne moral da dalje istražujemo i tražimo unesrećene”- kaže ovaj spasioc i dodaje da je to bio veliki izazov. S tim se slaže i Jasmin Jahić, vođa tima, koji kaže da spasioci iz Tuzle nisu imali prilike susretati se sa spašavanjima nakon zemljotresa.
“Kada smo došli na lokaciju, nismo znali odakle početi, šta raditi. Zgrada sa sedam spratova složila se na jedan. Tražili smo neki otvor, rupu da uđemo, vidimo ima li neko. U tim situacijama su nam najviše pomagali potražni psi koji su markirali ta mjesta. Bili su 100 % učinkoviti i onda smo i mi bili učinkoviti”- pojašnjava Jahić. Rame uz rame sa spasiocima iz drugih zemalja, Tuzlaci su davali svoj maksimum da spase živote.
“Oni su bili spremniji jer imaju bolju opremu. Imaju nekog ko ih gura. Mi iz Tuzle smo relativno mlada stanica, nemamo adekvatnu opremu, krpili smo se, pozajmljivali. Normalno, tamo smo svi bili jedan tim i jedna porodica. Nas trojica, sa našom opremom, ne bismo sami mogli puno uraditi”- naglašava vođa tima. Doza straha postojala je kod spasioca ali nisu dopustili da to nadjača njihov profesionalizam.
“U želji da nekome pomognete, strah se topi, gubi, posebno u slučaju kada smo znali da je osoba živa. Imali smo situacije koje nisu baš lijepe, nisu za priču i to će ostati u nama. Za sada sam dobro i ne znam hoće li se to sve odraziti na psihološki ili neki drugi zdravstveni način kasnije. Još je to friško i nismo svjesni šta smo prošli i preživjeli. Dobili smo kontakte da potražimo pomoć ukoliko bude bila potrebna”- zaključuje Jahić koji, kao član Profesionalne vatrogasne jedinice Tuzla, ima iskustva sa kriznim situacijama svakodnevno.
Najmlađi spasioc, Emil Isaković, slično razmišlja.
“Utisci se nisu slegli. Treba da prođe vremena, da se odmorimo. Mislim da će to biti u redu sve”- kaže nam Emil. On se ni sekunde nije dvoumio oko odlaska u misiju spašavanja. Srcem je odlučio.
“Na neki način sam se spremio, znao sam da ćemo zateći nešto što ne očekujemo. Ali situacija sa kojom se svijet nije susreo, bila je potresna. Ali odradili smo naš posao maksimalno učinkovito. Niko nije bio povrijeđen. Vratili smo se kao tim kao što smo i otišli”- ističe ovaj mladi spasioc koji u narednom periodu ima namjeru i dalje prolaziti potrebne obuke i treninge Gorske službe spašavanja stanica Tuzla. Iskustvo koje je doživio u Turskoj, zajedno sa mnogo spremnijim spasiocima iz cijelog svijeta, pomoći će mu u budućnosti.
“Dosta je lakše kada znamo da pored sebe imamo kolegu u kojeg imamo potpuno povjerenje. Čitav tim je bio kao jedno. Imamo veliko povjerenje jedni u druge i to je stvarno jedna porodica. Spremni smo za nove zadatke, volimo da učimo i naši vikendi su posvećeni tome. Većina ljudi odmara, a članovi GSS-a uvijek negdje vježbaju i obučavaju se”- objašanjava ovaj član GSS-a.
Akcija spašavanja unesrećnih u Turskoj je još jednom pokazala koliko su spacioci potrebni svakoj državi jer se nikada ne zna koja katastrofa može zadesiti neko područje. Stoga država, entiteti, kantoni, a i općine, trebaju više ulagati u tu oblast, naglašavaju spasioci.
“U svake mjere predstrožnosti, zaštite i spašavanja, treba ulagati. Spremajmo se za najgore, a očekujemo da bude najbolje. Bolje da smo spremni za neke situacije nego da nas dočekaju nespremne”- poručuje Emil.
Za ovu ekipu je zanimljivo i to da se u kombiju sa njima do Turske, vozio potražni pas Atos koji je postao popularan svojom preciznošću kod markiranja lokacija gdje su se nalazili preživjeli. Kako kažu, Atos je bio dio tima koji je bio veoma poslušan i miran tokom vožnje i svi zajedno su činili jednu veliku hrabru i odvažnu ekipu koja je riskirala vlastite živote kako bi spasila nečije druge.
(Nataša Tadić)