Foto: Balans
Poklade je svečano razdoblje prije korizme u kojem se priređuju povorke maškara, kostimirani i maskirani plesovi.U nekim mjestima maškare se zovu mačkare i specifično obilježavaju Pokladni utorak. Takav slučaj je u Par Selu kod Tuzle i okolnim mjestima.
Mačkare u Par Selu, Kulićima, Brdima, Orašju, Gornjoj Maloj su oduvijek bile zanimljive i privlačile pažnju, a kod djece često i strah. Grupu mačkara sačinjavaju muzičari, mlada i mladoženja, vođa puta, učesnici. Nekada je bilo puno skupina mačkara, išle su od kuće do kuće, a mještani su ih dočekivali i častili. Prvi pred kuću dolazi onaj koji udara bubanj i tako najavljuje dolazak ostalih. Tradicija je da domaćin izađe pred mačkare sa rakijom, nazdravi ih i dočeka. Počasti pićem, hranom, novcem ako ima. Ako domaćin nije raspoložen za veselu grupu učesnika, u njegovo dvorište se ne ulazi. Danas, sela su prazna, nema ko dočekati učesnike povorke na takav način pa se onda organizuje pet punktova gdje se mačkare ugoste. Tako idu na punktove na Orašju, u Ilijašovićima, Brdima, Gornjoj Maloj i Živinicama. Radan Divković, vođa grupe i organizator, pojašnjava zašto se mačkare danas organizuju na drugačiji način.
“Sve je manje i manje ljudi. Narod odlazi, umire. Sve manje naroda, a i mačkara. Ali ima nas oko 20, to su oni najvatreniji koji još slave Pokladni utorak. Jedino ovdje i u Živinicama se to obilježava. Svugdje je taj običaj nestao”- pojašnjava nam Divković i dodaje da je ovo jedina grupa koja još voli taj običaj i želi ga oteti od zaborava. Povremeno se uvede i neka novina da dan bude atraktivniji.
“Prošle godine smo uveli i djeda i babu koji kao čuvaju mladu i idu za njom. To je malo zbog šale i da bude što zanimljivije”- ističe organizator. Inače, mladu uglavnom oponaša neko od muškaraca koji se maskira, stavi periku sa dužom kosom, ponese torbicu i slično.
Juro Jurić, za ovaj dan namjenski je došao iz Njemačke, a nije ga spriječila ni iznimno visoka cijena avionske karte. Juro najviše pažnje privlači jer udara bubanj. Uz njega su muzičari sa violinom, šargijama i pištom.
“To sam naučio dok sam još išao sa ocem. Imao sam desetak godina, zavolio sam to i išao sam za odraslima. Gdje god sam čuo bubanj, eto mene. Nisam imao pravi bubanj, pa sam napravio nešto od kanistera i uzeo šipke i udarao u to. I tako sam pomalo učio. Onda sam nabavio pravi bubanj i tako”- priča Jurić. Njegov prvi bubanj su napravila braća Đerzić iz Banovića. I zadnji njegov bubanj je od graditelja iz iste porodice. I kada se pojavi gdje sa tim sviralom, narod odmah izlazi jer je to poziv za veselje i druženje. I to je ono što je najbitnije za mačkare. Pjesma, igra, zabava i druženje sastavni je dio ovog običaja.
Božo Putić, još je jedan učesnik koji je došao čak iz Berlina da bi išao sa mačkarama. Kaže da redovno dolazi svake godine i dolazit će dok god mogne. Dio te vesele priče je postao još kao dijete, a masku je pravio od kartona.
“Ovo sada kako organizujemo je doživljaj pravi. To se ne može opisati, to se mora doći da se vidi i osjeti. Ta tradicija, ta nošnja, ta muzika, taj doček narod. Naši ljudi su toliko gostoprimljivi”- priča nam Božo.
Za ovu skupini je zanimljivo da je dress code jedinstven. Svi moraju imati staru katoličku seljačku nošnju koju čine košulja, gaće, pojas, prsluk, šešir, vunene čarape, itd.
“Počelo se to nositi 1960-ih godina ali to nije imao svako.Uzimali smo od očeva ali teško je to potrefiti da nošnja odgovara. Evo, sada smo se kukali da su nam tijesni prsluci. Ovu moju nošnju mi je poklonio prijatelj sa Husina. Rekao sam mu da je to pravi dar za mene, veći nego da mi je šorvan dao. To ću čuvati mom sinu i unuku”- ističe Putić kojeg dopunjava Rado i kaže da postoji nekoliko krojačica koje šiju te nošnje pa prilagođava konfiguraciji tijela učesnika. Jedan od mlađih učesnika, a koji nema problema sa veličinom nošnje, Boris Golubović, priča da je u mačkare počeo ići kao dijete, a posljednjih nekoliko godina nije bio učesnik. No, ove godine ponovo je tu.
“Ma, lijepo je to. Doživljaj pravi. Ustanemo ujutru, idemo, družimo se, vidimo prijatelje.Grupa je uvijek vesela. Svi nas dočekaju sa radošću i fino obilježimo ovaj dan. Bitno je da mlađi nastave tradiciju, a nažalost, nema nas”- ističe Boris. Jedan od najstarijih članova ove ekipe je Božo Kulić. Kaže da mačkare ništa ne može spriječiti da, na Pokladni utorak, pohode sela.
“Bili snijeg, kiša, mraz, mi idemo. Ovim Pokladama počinjemo Korizmu sa kojom započinje post pred Uskrs. Mi smo posebni posebni po tome što smo u ovoj nošnji i to smo počeli prvi praktikovati. Prije nekada su ljudi izvraćali kaput ili bundu pa su mačkare bile ružne i djeca su bježala od njih. Sada ne bježe od nas. Ljudi je u selu generalno sve manje. Dosta je odselilo, dosta pomrlo. Što ima, ima. Šta ćemo.Moramo živjeti. Moramo nastaviti dalje”- poručuje optimistično Kulić.
Članice Udruženja žena “Snaga Timuna” kao i svake godine, organizovale su ručak za sve učesnike ove vesele skupine u Društvenom domu u Par Selu. Ovaj dan mačkare završavaju izvornim sijelom u prostorijama Osnovne Škole “Pasci” uz nadu da će svi na okupu biti i naredne godine.
(Nataša Tadić)