Foto: Balans
Nedjelja je svanula tiho, kao što znaju svanuti posljednji dani nekog mjeseca. Ustanem malo kasnije nego inače, oko osam. Nahranim mačka, skuham kafu i otvorim vijesti. Nedjelja je, pa tu nema mnogo novog. Sve je nekako već viđeno, reciklaža starih tema ili daleka vanjska politika koja se nas ne tiče onoliko koliko se nama čini da se tiče nje.
Posao čeka tek poslijepodne. Jutro je dovoljno sporo da čovjek stigne čuti vlastite misli.
Sretnem Krdžu. Ima goste u apartmanu pa progovorimo nekoliko rečenica s nogu, onako kako razgovaraju ljudi koji se razumiju i kada šute. Bori se i on, kao i većina nas. Nikad nije besposlen. Nismo od onih koji ispijaju svakodnevne kafe i prepričavaju sitnice, ali postoje ljudi za koje znaš da će se javiti kada zatreba i da će biti tu kada postane teško. Krdža je jedan od njih. Takve ljude čovjek s godinama sve više cijeni.
Radio je nekada u medijima. Prestao, ali nije prestao voljeti priče. To se ne može ostaviti. Jednom kada čovjek navikne tražiti smisao među ljudima i događajima, ostane mu taj nemir zauvijek. Ostane mu miris dobre priče.
Kasnije sjednem s Omerom. Radimo priču o zločinima u Zvorniku. O takvim temama teško je govoriti bez tereta u grudima. Omčo ih analizira preciznije i dublje nego mnogi koji su profesionalno zaduženi da ih istražuju. Godine slušanja svjedočanstava i sastavljanja rasutih komadića istine od čovjeka naprave hodajuću arhivu jednog vremena.
Valja put Zvornika. Sat i po vožnje od Tuzle do mjesta gdje radimo.
Put prolazi kroz krajolike koji na prvi pogled djeluju mirno. Zelenilo, rijeka, sela. Ništa ne govori da je ovdje nekada čovjek čovjeku bio najveća prijetnja. A opet, ispod svakog brda i iza mnogih krivina nalaze se priče koje nikada nisu dobile kraj kakav su zaslužile.
Zvornik je jedno od onih mjesta čije ime i danas nosi težinu devedesetih. Mjesto stradanja stotina Bošnjaka, mjesto u kojem su ostali tragovi zločina, ali i tragovi upornog pokušaja da se sjećanje potisne.
Dom kulture u Pilici stoji kao nijemi svjedok tog vremena. Jedan od ključnih dokaza kontinuiteta zločina počinjenih nad Bošnjacima od 1992. do 1995. godine. Mjesto koje bi samo po sebi trebalo govoriti dovoljno glasno. Ali historija na ovim prostorima rijetko ostaje netaknuta. Danas se ispred njega nalazi spomenik srpskim borcima, kao da se činjenice mogu preurediti poput namještaja i kao da će vrijeme, samo od sebe, promijeniti ono što se dogodilo.
Neće.
Mjesta pamte i onda kada ljudi pokušavaju zaboraviti.
Sutra se navršavaju četiri godine od prvog objavljenog teksta na portalu na kojem čitate ovu kolumnu. U tom periodu objavljeno je više od 14.000 članaka, hiljade priča, vijesti, analiza i svjedočanstava o vremenu u kojem živimo.
Iza svega stoji jedna žena. Borac koji već četiri godine nosi najveći teret ovog posla. Ja pomognem koliko mogu, ali ona je ta koja svakodnevno drži sve konce u rukama, često daleko od očiju javnosti i bez mnogo prostora za predah.
Nije lako održavati medij koji se oslanja isključivo na rad, upornost i vjeru da istina još uvijek ima vrijednost. To nije posao za svakoga. Traži mnogo odricanja, strpljenja i snage.
Balans je od prvog dana imao jednostavnu misiju, pisati istinu, bez obzira na to kome ona odgovarala ili ne odgovarala. Dok god ostane vjeran toj ideji, dobro je da postoji. A četiri godine rada razlog su da se zastane na trenutak, ne zbog slavljenja brojeva, nego zbog potvrde da se upornost ipak isplati.
Tako je prošao posljednji dan maja. Počeo je kafom, mačkom i sporim nedjeljnim jutrom, a završio među pričama koje ne dopuštaju ravnodušnost. Između toga stali su dobri ljudi, kratki razgovori, stara prijateljstva i mjesta natopljena teškim uspomenama.
Možda su upravo takvi dani najtačnija slika života. Malo svakodnevice, malo borbe, malo nade i mnogo sjećanja.
A kada se predvečerje spusti nad cestu prema Tuzli, ostane samo misao da vrijeme prolazi brže nego što bismo željeli, dok priče, one važne, ostaju čekati da ih neko ispriča još jednom. Da se ne zaborave. I da nas podsjete kakvi smo bili, kakvi jesmo i kakvi nikada više ne bismo smjeli postati.
(V.M.)