Foto: Balans
Jutro je počelo onako kako jutra vole da počnu kad im se ne radujemo, tiho, sivo i bez imalo entuzijazma. Sedam sati, a već imam osjećaj da kasnim za životom. Nebo se spustilo, oblačno i tmurno, bez ikakve ambicije da popravi raspoloženje. Kafa, naravno, jedina konstanta. Ne pijem je više ni zbog ukusa, nego iz čiste lojalnosti, da ne iznevjerim dugogodišnji odnos.
Krećem na posao i već na prvom metru Golf odluči da i on ima svoje mišljenje o životu. Nešto grebe, kvrcka, šapuće mi direktno u džep. U sekundi mi kroz glavu prođe kompletan cjenovnik auto dijelova, sa sve majstorskim uzdasima i neizostavnim pitanjem, “Ko ti je ovo radio?” Jer kod nas niko ne popravlja auto, svi samo ispravljaju tuđe kriminogene greške.
Osjetim kako mi se noga na kvačilu trese.
Stanem sa strane, izađem, pogledam i naravno, drama ni blizu onakva kakvu sam režirao u glavi. Pukla vezica. Ona obična, plastična, što drži svijet na okupu dok ne odluči da više neće. Zamijenim je drugom i nastavim dalje, sa blagim osmijehom čovjeka koji je upravo izbjegao trošak od dvije stoje. Ja sam sebi majstor. Uglavnom iz nužde, ali eto, nekad i uspješno.
Oko podne, snimanje. Ispred kantonalnog Tužilaštva, tema teška kao i nebo s početka dana. Optužnica protiv četiri osobe zbog iskorištavanja maloljetnica. Čovjek zastane, i ne zna šta bi prije, da se naljuti, da se postidi ili da jednostavno zašuti. Poraz institucija je jedna stvar, ali poraz društva, to već boli lično. Tu prestaje svaka zajebancija. Gledaš tu zgradu, gledaš te ljude, i pitaš se jesmo li mi kao društvo pukli gore od one moje vezice na Golfu, samo što nas nema ko uvezati.
Ali život, kakav jeste, ne dozvoljava da ostanemo predugo u jednom osjećaju.
Tu je i Blicko.
Ahmet Bajrić Blicko, čovjek kojeg ne treba predstavljati, nego samo pustiti da hoda među ljudima i fotografijama. Sedam decenija iza njega, a energije više nego u duplo mlađim. U penziji, kažu. Jeste, ali u mirovini nije. Jedino ga odaje boja kose. Ali, sijede u kosi, đavo neka nosi. Kako sam kroz česte razgovore sa Ahmetom shvatio, za neke stvari se ipak penzionisao. Ali posao, Blicko posao živi. To je čovjek koji je fotografisao sve, od historije koja nas je lomila, do lica koja su nas liječila. Blicko je institucija koja hoda, čovjek koji je od oka napravio porodični obrt. I što je najbolje, iza njega ostaje naslijeđe. Kćerka Mersiha, unuci Ajdin i Ahmed, porodična produkcija talenta. Tradicija koja ne stoji u vitrini, nego ide naprijed, nadograđuje se i ne pita za dozvolu.
I tu negdje, između ozbiljnih tema i velikih ljudi, stojimo mi, obični radnici sa mikrofonima i kamerama. Adin sa RTV Slon i ja vodimo najvažniji profesionalni duel dana, čiji je veći. Mikrofon bezbeli. Izgubio je. Bez neizvjesnosti. Neke pobjede su male, ali čovjek ih pamti.
Kasnije, dok preslagujem dan kao ladicu koja se nikad ne zatvara kako treba, sjetim se Harija. Kafa u bašti kafića Friends, iako je vrijeme više za jaknu nego za espresso. Ali zakon je zakon, pušači su postali sezonski radnici na otvorenom.
Hari je posebna sorta ljudi. Ako vam treba neko tačan, nemojte njega. Ako vam treba neko pouzdan u smislu biće tu kad treba, opet nemojte njega. Ali ako vam treba umjetnik, čovjek koji vidi scenu tamo gdje drugi vide zid, koji od ničega pravi nešto, e, onda je Hari vaš čovjek. On će, bez problema napraviti od daske i boje, scenu kakve se ne bi postidio ni Boljšoj teatar, ali ne govori mu kad da je napravi.
On ne živi po satu, nego po inspiraciji. I zato kasni. Ne na vrijeme, nego na svijet.
Kažu uskoro ide u penziju. Ali to je samo administrativna odluka. Umjetnici ne idu u penziju, oni samo promijene publiku.
I tako dan završi kako je i počeo, pomalo tmurno, pomalo smiješno, i sa onom neizbježnom dozom stvarnosti koja nas prizemlji kad se previše uzdignemo. Između pukle vezice, teških vijesti i velikih ljudi, shvatiš da je život zapravo zbir sitnih scena.
Moja vezica drži, Blicko i dalje vidi ono što mi samo naslućujemo, a Hari, Hari će vjerovatno zakasniti i na sopstveni sprovod, ali će scena biti završena u pet do dvanaest.
Sutra je novi krug. Kafa će opet biti stvar lojalnosti, a ja ću se nadati da će me, umjesto novih kvarova, dočekati barem još jedna dobra priča. Jer, dok god pričamo, popravljamo ovaj svijet, makar i onom običnom, plastičnom vezicom.
(V.M.)