Foto: Balans
Utorak je svanuo sunčan. Onako kako čovjek poželi da svane svaki dan. Nahranim mačka, skuham kafu i krenem na posao. Mačak, kao i obično, nema mišljenje o politici, javnom prijevozu niti stanju u društvu. Njega zanima samo da li je zdjelica puna. Ponekad pomislim da je od svih nas najmudriji.
Dan je bio prilično siromašan događajima. U novinarskom jeziku reklo bi se tanak, a u narodnom ni tamo ni ovamo. Ali zato su društvene mreže, kao i uvijek, nadoknadile manjak stvarnih događaja.
Sinoć smo objavili video u kojem ministar objašnjava nove cijene karata u Tuzlanskom kantonu. Komentari ispod? Materijal za ozbiljnu interdisciplinarnu studiju psihijatara, psihologa, sociologa i ostalih stručnjaka za ljudsku narav.
Od pitanja kada će učenicima biti besplatne karte, preko hvalospjeva, do nezaobilaznog, lopovi. A glavna tema, naravno, bila je nešto sasvim deseto. U stilu, A ko jebe demobilisane borce?
Niko ništa ne čita. Niko ništa ne sluša. Naslov je dovoljan da se formira mišljenje, presuda i optužnica. Nekad se pitam da li bi ljudi komentarisali i vremensku prognozu da im se učini politički sumnjiva.
Za te internet junake vrijedi ona stara: Besposlen pop i jariće krsti.
Poslije jutarnjih vijesti kafa. Standardna postava, Durma, Alma i ja. Pretresli smo svijet, državu, kanton i lokalne tračeve. Alma ode svojim putem, a stiže Krdža. On već u svom filmu. Računi, apartman, gosti, obaveze.
Kad je i on završio svoje, Durma i ja odlučismo da je vrijeme za jednu od najvažnijih društvenih aktivnosti na Balkanu, doručak.
Sarajka.
Pljeskavice, ćevapi, somuni i ostale radosti koje nutricionisti ne vole, a narod obožava.
Kad je stigao račun, nastala je tradicionalna disciplina poznata kao otimanje za račun. Srećom, Dino je bio brži od mene. Iskustvo i refleksi.
A Dino nije samo čovjek brz na novčaniku. Zajedno s Eminom već godinama organizuje dodjelu nagrade posvećene Nihadu Nini Ćatiću, novinaru koji se 10. jula 1995. posljednji put javio iz Srebrenice u program Radio-televizije Bosne i Hercegovine.
To je nagrada za najbolje novinarske priče o Srebrenici. O opstanku. O borbi. O ljudima. O naslijeđu.
I ove godine dodjeljuje se u pet kategorija: radijski izvještaj, TV prilog do šest minuta, web, fotografija i blog.
U vremenu kada je najlakše odustati, vrijedi skinuti kapu ljudima koji godinama istrajavaju. Zato svaka čast mojim prijateljima Emini i Dini. Konkurs je otvoren. Ako imate priču ili fotografiju koja pripada toj temi, prijavite je.
Poslije doručka intervju s ministrom obrazovanja. Zvat ćemo ga Ahmed.
Teme razne. Od završetka nastave do domoljublja među djecom.
Intervju završismo za dvadesetak minuta, a onda ostadosmo još četrdeset da pričamo onako ljudski. Bez kamera, bez mikrofona i bez službenih formulacija.
Sigurno jedan od dva ili tri najagilnija ministra u ovoj Vladi. Na plećima mu je ministarstvo koje čine učenici, nastavnici, profesori, studenti i roditelji. Hiljade ljudi, hiljade problema i isto toliko očekivanja.
Za sada se bori. Nije pobjegao od problema i to se mora priznati. Treba nam više takvih ljudi u javnom prostoru.
Vratim se za računar. Treba intervju pretvoriti u članak. To je onaj dio posla koji publika ne vidi. Razgovor traje dvadeset minuta, a onda satima slažeš rečenice da sve ima glavu i rep.
U međuvremenu mi piše Ramiz. Pročitao jučerašnji osvrt pa ga zanima zašto sam bio na ortopediji.
Nije jedini.
Javilo se još nekoliko bliskih ljudi.
Nije to ništa spektakularno, ali čovjeku bude drago kad vidi da nekoga zanima kako je. U vremenu kada svi nešto objavljujemo, komentarišemo i lajkujemo, često zaboravimo koliko vrijedi jednostavno pitanje: Jesi li dobro?
Dobro je imati takve ljude. One koji ne zovu samo kad im nešto treba. One koji su tu i kad ne mogu pomoći, ali mogu saslušati.
Pred kraj dana još nekoliko vijesti iz Vlade. Posebno važna ona da se nastavljaju subvencije za aviosaobraćaj iz Tuzle.
Lijepo je imati aerodrom pred vratima. Uđeš u avion i za nekoliko sati si u nekom drugom gradu, drugoj državi, drugom jeziku.
A opet, koliko god daleko otišao, uvijek se vratiš ljudima.
I tako prođe još jedan utorak.
I ovakav i onakav.
Kad saberem sve što se dogodilo, shvatim da su za ono lijepo zaslužni ljudi. Razgovori, prijatelji, kafa, doručak, poruke koje stignu bez razloga.
Za ono ružno uglavnom su zaslužni ljudi iza tastatura. Oni koji ne čitaju, ne slušaju i ne pokušavaju razumjeti.
Ali takvih je, srećom, manje nego što nam se ponekad učini.
Sutra je novi dan.
Nove vijesti.
Novi ljudi.
I nova prilika da budemo malo bolji jedni prema drugima.
A to je, na kraju, važnije od svake karte, svakog komentara i svake naslovnice.
(V.M.)