Foto: Balans
Svanula je srijeda, treći juni. Pristavio sam kafu, nahranio mačka i pogledao kroz prozor. Jutro nekako muljavo. Ni kiša da pošteno padne, ni sunce da se pojavi. Na pola smo radne sedmice pa je valjda red da i vrijeme bude na pola raspoloženo.
Stanem na pumpu da naspem gorivo i kupim cigare. Gužva za rano jutro. Jedan gospodin vidno nervozan traži malu plinsku bocu. Nema.
Kako nema?
Pa nema.
Kako nema, što nema, čovjek neki dan ovdje kupio, sram vas bilo…
Momci koji rade na pumpi šute. Valjda su naučili da se s nekim ljudima ne vrijedi raspravljati. Gledam situaciju i razmišljam kako danas čovjek teško može procijeniti koristi li neko terapiju ili je sam sebi propisuje. Treće opcije gotovo da nema.
Uostalom, dovoljno je otvoriti komentare na društvenim mrežama. Tu se najbolje vidi stanje kolektivnog duha. Niko ništa ne čita, a svi sve znaju. Vijest kaže da je javni prevoz pojeftinio sa 180 na 88 maraka. Ispod toga komentar.
„Lopovi, sve ste pokrali, sad hoćete i na kartama da kradete.“
Ne znam kako. Ne znam zašto. Ne znam ni kojom matematikom. Ali znam da je žena bila ljuta. A danas je izgleda najvažnije biti ljut.
Poslije s Daliborkom na snimanje. Tema zelena tranzicija. Priča koju slušamo toliko dugo da bi, po nekoj logici, do sada već i trava trebala biti zelenija. Ne mogu reći da vidim revolucionarne pomake, ali ne mogu ni reći da se ništa ne radi. Kao i mnogo toga kod nas, ide sporo, ali ide.
Nakon toga snimanje sa Mirelom. Dani Hasana Kaimije. Dodijeljena Povelja za životno djelo profesoru Idriz-ef. Memiću, čovjeku koji je, bez obzira gdje ga je život vodio, ostao vezan za svoj Zvornik i svoj kraj. Ima ljudi koji nikada ne prekinu vezu sa mjestom odakle su krenuli. Takvi postaju mostovi između vremena.
Na snimanju i kolege.
Tu je Čupo.
Kad bi Islamska zajednica jednog dana pravila statistiku prisustva događajima, vjerujem da bi Čupo bio među rekordima. Godinama prati sve što ima veze s tom temom. Toliko dugo da bi mu trebalo podići spomenik ispred Muftijstva. Ne prevelik, ali ne ni mali. Da se čovjek ne postidi.
Vidim i kolegicu koja se vratila na RTV TK. Zvat ćemo je Kanita. Obradovao sam se iskreno. Neke ljude je lijepo ponovo sresti. Podsjećaju te da nisu sve priče o odlascima trajne i da se poneko ipak vrati.
Kasnije se šalim s Mirsadom kako su muškarci glavni u kući.
Svako u svojoj.
Nama smiješno.
Kolegici, ne znam je, baš i nije.
Odmah stiže odgovor da se to nama samo čini.
I dobro. Nisu svi ljudi dužni da se smiju istim šalama. Mada sam uvijek smatrao da je jedna od najvećih životnih vještina prepoznati trenutak kada se nešto ne odnosi na tebe i pustiti ga da prođe.
Ali, da budem pošten, na kraju smo Čupo i ja ostali pred izlaznim vratima zgrade, a upravo nam je ta ista kolegica otvorila izlaz.
Tako da je tog dana definitivno ona bila glavni autoritet.
Ja sam, uostalom, čovjek koji cijeli život vrata na kojima piše vuci pokušavao da gura.
Poslijepodne novo snimanje. S Omerom kod Zlatka Dukića. Jedan od onih ljudi koji godinama prate političku svakodnevicu Bosne i Hercegovine, pišu, analiziraju, upozoravaju i ostavljaju trag. Takve ljude često uzimamo zdravo za gotovo, a tek kasnije shvatimo koliko su značili gradu i vremenu u kojem su živjeli.
Poslije posla kafa s Durnom. Razgovor, dnevne teme, ono što ljudi pretresu kad radni dan konačno popusti. U jednom trenutku prolazi Neimarlija. Pokupio sina, u autu i žena zvana supruga, puna kola porodice i života. Mahnemo jedni drugima u prolazu. A Neimarlija nikad nije usput, nekako me obraduje kad god ga vidim.
A onda, predveče, vijest.
Ode Edin Avdić.
I koliko god čovjek tokom dana sretne ljudi, razgovara, šali se, radi i žuri, postoje vijesti koje ga zaustave.
Edin je bio jedan od onih glasova uz koje smo odrastali. Ljudi često misle da sportski komentatori samo opisuju utakmicu. Nije tačno. Oni postaju dio naših uspomena. Ne sjećamo se samo utakmica. Sjećamo se i glasa koji ih je pratio.
Mnogi će ga pamtiti po onom legendarnom „sa parkinga“, nakon trojke Mirze Teletovića protiv Litvanije. Neki će pamtiti njegove kolumne, neki podcaste, neki njegov humor. Ali svi će pamtiti energiju.
Takvi ljudi odu, a ostanu rečenice.
I uspomene.
I osjećaj da je jedan glas manje među nama.
Tako je prošao dan.
Kišan, pomalo siv, ali zanimljiv.
Pun ljudi.
Onih koje volim vidjeti.
Onih koji ne razumiju šalu.
Onih koji otvaraju vrata kada se izgubiš.
Onih koji ostavljaju trag u svom gradu.
I onih koji odu, a ostanu da žive u riječima koje su izgovorili.
Na kraju, kad saberem srijedu, ne sjećam se ni goriva ni cigara. Ne sjećam se ni gužve na pumpi.
Sjećam se ljudi. Punih kola Neimarlija. Čupe.
A čovjek je, valjda, na kraju dana upravo to, zbir susreta koje nije zaboravio.
(V.M.)