Foto: Balans
Svanula srijeda, 20. maj. Sunce se konačno sjetilo da postoji i ovaj kraj svijeta pa ugrijalo malo jače nego prethodnih dana. Čovjek odmah lakše ustane, iako ga čekaju iste obaveze, isti ljudi i iste priče koje se kod nas vrte kao pokvarena ploča. Hrana za mačka, kahva na brzinu pa pravac posao. Red je održavati rituale jer kad već država nema sistema, nek čovjek makar ima svoje navike.
Prije skupštine obavezna stanica, Friends. Kahva s Durmom. To više nije ni druženje nego institucija. Da neko jednog jutra ne dođe u dogovoreno vrijeme, vjerovatno bi se raspisala potraga. Nailazi Omčo. Nudimo ga kahvom, ali odbija. Kaže mora se naći s nekim čovjekom. Kod nas uvijek neko ima “nekog čovjeka”. Nikad to nije običan čovjek. To je uvijek neki važan, misteriozan, što rješava stvari, završava poslove i zna nekoga ko zna nekoga.
Stižemo na sjednicu Skupštine TK. Standardna scenografija. Hodnici puni ozbiljnih lica, a ozbiljnost kod nas često nema nikakve veze s rezultatima. Sjednica ni tamo ni ovamo, taman dovoljno dosadna da čovjek izgubi koncentraciju, ali i dovoljno apsurdna da ostane budan.
SDP podnese inicijativu da se provjere diplome zaposlenih u zdravstvu i razriješi član Komisije za zdravstvo, čuveni Nail Jusić. To je onaj političar iz Živinica što je nedavno uhapšen zbog trgovine uticajem i diplomama za cijelu porodicu. Kod nas ljudi skupljaju sličice, markice ili salvete, a neko skuplja diplome. Porodični paket.
Logika kaže, smijeniš čovjeka. Međutim, logika je u domaćoj politici odavno nepoželjna pojava. Ne da SDA svog pulena. Nema veze kakav je, naš je. To je ona balkanska politička ljubav, može pasti sistem, može nestati morala, ali stranački zagrljaj ostaje čvrst kao armirani beton. A možda se ljudi boje domino efekta. Ako počne padati živinička struja, ko zna šta bi sve moglo isplivati.
Poslije krenu izjave za medije. Tu nastupa jedan, zvat ćemo ga Bahre. Stao pred kamere, ozbiljan, državnički pogled, a jezik neće pravo. Zapinje čovjek, misli nisu načisto. Na kraju pročita s papira tri rečenice. Profesionalno odrađeno, novinarski.
Na sjednici standardna novinarska postava. Mirela i Amar sa RTV TK. I taman ih gledam, a u glavi automatski krene, “Amare, ostavi ženu.” Neke scene iz Nadrealista su očigledno postale dio kolektivnog identiteta. Tu je i moj drug Miro, Pupa i Arnela sa Slona, naleti i Ćuda. Pupa u elementu. Bicepsi se zategli, leđa spremna za ljeto, još malo pa će čovjek kroz vrata ulaziti bočno.
Pričam Miri jednu staru anegdotu. Prije nekoliko godina jedan ugledni Tuzlak objašnjavao meni prednosti električnih automobila. Sav ushićen priča o budućnosti, ekologiji, tehnologiji. A ja mrtav ozbiljan pitam,
Dobro, kako ću ja sad voziti to auto do pozorišta? Odakle mi toliko produžno kablo?
Čovjek se sav uznemirio,
Ma kakvo bolan kablo, to su baterije, elektromotori…
Tad sam shvatio da neki ljudi jednostavno ne prepoznaju sarkazam. Možeš im nacrtati ironiju flomasterom po čelu, džaba.
Kasnije svratim kod Ramiza. Moj drug. Poželili se ljudi jedan drugog, a godine prolaze pa čovjek sve češće cijeni te kratke razgovore između dvije obaveze. Protabirismo koju o životu, politici, ljudima i kvarovima, jer kod nas su kvarovi posebna društvena kategorija. On ostade za pultom radnje, ja dalje.
Čeka me šišanje. Frizer, zvat ćemo ga Armin, i ja već odavno imamo zajedničku životnu filozofiju, nemamo sreće s automobilima. Kakav god kupimo, mehaničar nas dočeka k’o rodbinu. Nema tu više ni “dobar dan”, odmah pita, šta je sad otišlo?
Armin me ošiša. Kažem sebi, “Lutka.” Malo čovjeku treba za samopouzdanje. Dobra frizura i da ga auto makar dva dana ne iznevjeri.
Pred kraj dana svratim do Binga. Naroda kao da dijele besplatne stanove. Gura se, kupuje, tovare se kolica. A svaki dan slušamo o poskupljenjima, krizama, inflaciji, katastrofama. I opet marketi puni. To je poseban fenomen bosanskohercegovačkog društva. Narod kuka, ali kolica nikad prazna. Kao da smo kolektivno odlučili da ćemo propasti, ali siti i sa stilom.
I tako prođe srijeda.
I teška i lagana.
I lijepa i ružna.
Satkana od političke solidarnosti s uhapšenima, ljudi koji ne razumiju sarkazam, prijateljskih kahva, šišanja, pokvarenih auta i običnih razgovora koji nekako drže čovjeka da ne poludi potpuno.
A možda je baš to život kod nas, malo apsurda, malo humora i taman toliko sjete da čovjek pred spavanje pomisli, valja opet sutra.
(V.M.)