Foto: Balans
Srijeda, 29. april. Sitno brojimo do Prvog maja, praznika rada, onog dana kad se najviše priča o radu, a najmanje radi. Sedam je ujutro, kafa stoji ispred mene kao dokaz da sam živ, ako već nisam potpuno budan.
U osam krećem na posao. Kiša pada, ona fina, uporna, što ti se uvuče u kosti i misli. Ima u toj kiši romantike, ne mogu reći da nema, ali romantika brzo presuši kad shvatiš da ti brisači rade po principu demokratije, pola šajbe čisto, pola mutno, pa biraj šta ćeš gledati.
Snimanje na Univerzitetu. Info dan, prezentacije, mladi ljudi, planovi, snovi, dileme. Prije svega, kafa. Dino, Brano, Daliborka i ja. Nismo ni progovorili kako treba, svako već u svojoj brzini, u svom filmu. Posao čeka.
Tražimo izjave potencijalnih studenata. Jedan momčić pred kamerom jede. Čekamo ga, pristojno, da proguta zalogaj. Kaže, završio ugostiteljsku, neće studirati, ide u Hrvatsku na sezonu. Ali, dolazi već dvije godine na ovaj događaj. Skuplja afiše studijskih programa.
Zastaneš. Neko skuplja značke, neko ploče, neko stripove. On afiše fakulteta koje neće upisati. Vidim ga poslije kako obilazi štandove, pita, raspituje se, zanima ga razredna nastava. Ima u tome nečeg dirljivog i nečeg potpuno nelogičnog. Ukratko, mali nije normalan. A možda je baš najnormalniji od svih nas.
Poslije omladinskog entuzijazma, prelazimo na stare lisce. Iskustvo koje ne traži uvod. Priče koje ne staju u minut i po televizijskog priloga. Jedan u penziji, kaže uživa, zvat ćemo ga Matori. U novinarstvu doživio i vidio sve. Od rata, tavorenja, pa do propasti sistema, a nakon toga i fabrika. Drugi piše knjige brže nego što ih ljudi stignu čitati, zovu ga Dukić, Zlatko Dukić. Titovo vrijeme za njega je doba blagostanja, kaže, ni usporediti sa ovim danas. Slušaš ih i ne znaš da li da klimneš glavom ili da se zabrineš. Imaju tu rijetku sposobnost da te u isto vrijeme i umire i uznemire.
S Markom, što ga zovu Matori, kafa. Razrada tema, od Koksare, ekonomije i politike do onih nježnijih, što se ne snimaju i ne prenose. Te ostaju među ljudima, uz šoljicu i pogled koji govori više nego riječi.
Kad smo kod Koksare, sjetim se jednog sindikalca kojeg sam nekad zvao za izjavu. Kaže, “Živ bio, nazovi kasnije, imamo sad s upravnikom monolog, nešto raspravljamo.” I stvarno, kod nas se rasprave vode tako da jedna strana govori, druga sluša, a istina negdje sa strane, ne prisustvuje sastanku.
Popodnevne vijesti, Vlada ograničila cijenu hljeba. Kilogram ne može preko četiri marke. Lijepa vijest, nema šta. Samo još da neko ograniči cijenu života, posebno onog dijela koji ide uz teletinu.
Svratim do Binga. Sitnice, hrana za mačka. Sretnem kolegu, zvat ćemo ga Sulje. Prvomajska kupovina, ozbiljna stvar. Ljudi kupuju kao da će praznik trajati mjesec dana.
Na izlazu, novi tabako shop. Cure nude iqos, ni završile rečenicu nisu, ja već kažem da ne treba. Pitaju, “Imate li kome preporučiti?” Imam, ali ne bih nikome takvo dobro želio.
Na kraju dana, svratim neni. Kaže: “Jesil me zvao?” Nisam, ali njoj se učinilo da telefon zvoni. Kod nje vrijeme ne ide, nego se razvlači. Priča krene pa ode u 1988., kad joj je muž zvani čojk bio živ. Kaže, bio bezobrazan, govorio joj, “One tvoje gaćice na bene, isto k’o da zovu mene.”
I tu negdje shvatiš, život je zapravo zbir takvih rečenica. Malo kiše, malo kafe, malo ozbiljnih tema i malo bezobrazluka koji preživi decenije.
Na kraju, možda se sve ipak svodi na to kako pamtimo i šta biramo da nosimo sa sobom. Nekad su, kažu, u to Titovo doba ljudi imali više vremena za jedni druge, za rečenice koje ostanu da žive duže od onih koji su ih izgovorili. Danas imamo izbora više nego ikad, od studija do iqosa, ali nekako manje onih sitnih, toplih ludosti koje te prate cijeli život.
I dok se smjenjuju generacije, planovi i praznici, možda je prava mjera života upravo u tim naizgled nevažnim trenucima, u afišama koje skupljaš iako znaš da ti ne trebaju, u kafama koje se ne pamte po ukusu nego po društvu, i u onim gaćicama na bene koje, evo, nadžive i vrijeme i sisteme. Jer na kraju, nije pitanje jesmo li više voljeli nekad ili sad, nego hoće li iza nas ostati nešto što će se prepričavati s osmijehom.
(V.M.)