Foto: Balans
Ustajem jutros kasnije nego što sam planirao. Nije to ono još pet minuta, nego ozbiljno kašnjenje koje opravdava samo pogled kroz prozor. Snijeg ne prestaje. Pada onako uporno, bez nervoze, bez žurbe, kao da ima cijeli svijet na raspolaganju. A mi nemamo ni vremena ni strpljenja.
Dok se grad polako budi pod bijelim pokrivačem, Senad Roko već je odradio pola dana. Na nekoliko lokacija nahranio je napuštene pse. Nije lako biti Roko. Nije to posao, niti obaveza, to je stanje. Treba za to nešto što se ne uči i ne glumi. Empatija koja ne traži aplauz. Ljubav koja ne pravi razliku. Roko to ima u količinama koje bi mogle pokriti svijet!
Vrijeme je za kafu, onu podnevsku koja briše granicu između jutra i dana. Kafa koja dođe kao kratko primirje sa svijetom. Poslije nje ide snimanje. Aerodrom Dubrave, svečano otvaranje nove linije za Bratislavu. Još jedna linija, još jedna nada da ćemo biti malo bliže svijetu ili da će svijet barem malo češće dolaziti nama.
Govori se o rastu, o brojkama, o planovima. Više od 700 hiljada putnika ove godine. Lijepo zvuči. Uvijek lijepo zvuče velike brojke, kao da iza njih stoji neka sigurnost koju zapravo rijetko osjećamo. Ali dobro, treba vjerovati. Ili se barem praviti da vjerujemo.
Slovački ambasador, nakon protokolarnih riječi, poželi sreću našoj reprezentaciji protiv Italije. Jednostavno, ljudski. U vremenu u kojem su riječi često prazne, ova je imala težinu. Nije promijenila ništa, ali je na trenutak djelovala kao da bi mogla.
Na aerodromu i Neimarlija. Ne treba mu ime, dovoljno je reći Neimarlija i svi znaju. Takvi ljudi su rijetki. Oni koji znaju svakog u gradu i uvijek su tu ako zatreba. Bez kalkulacije, bez zadrške. Radio je cijeli život na BHRT-u, mogao je otići, mogao je birati, ali nije. Ostao je tamo gdje mu je i otac bio. Danas to zvuči skoro pa staromodno. Kao vjernost koja više nije u modi.
Tu je i Mirso. Radi za sebe, što je kod nas često sinonim za “radi stalno”. Nema šefa, osim supruge, što je, realno, najstabilniji oblik upravljanja. Vrijedan, tih, pouzdan. Ljudi koje ne primijetiš odmah, ali bez kojih sve nekako ne bi funkcionisalo.
Aerodromi su čudna mjesta. Tu se ljudi raduju i rastaju, nerviraju i nadaju. Neko prvi put leti, neko se vraća kući, neko bježi, neko dolazi. Sve emocije na jednom mjestu, sabijene između check-in šaltera i izlaznih vrata.
I onda, kao i svaki dan, i ovaj završi. Bez velike pompe. Stanem u pekaru po hljeb. Radnice nasmijane, vedre, kao da nisu od jutros na nogama. Kao da snijeg ne pada, kao da umor ne postoji. Ili su samo naučile da ga ne pokazuju.
I tu negdje, između snijega koji ne prestaje i osmijeha koji ne traži razlog, shvatiš, dan je prošao. Nije bio poseban. Ali je bio pun ljudi koji jesu.
U prošlim, kao i u ovoj, ali i u svim narednim pričama, biram svjesno, pisati o ljudima koji inspirišu, koji nose svjetlo i koji, i ne znajući, unose radost tamo gdje je najpotrebnija. Njihove riječi, postupci i tiha prisutnost podsjećaju da dobrota nije slabost, već snaga koja traje.
O onima koji šire gorčinu, primitivizam i nemir ne želim trošiti ni riječi ni misli. Ne zato što ne postoje, već zato što ne zaslužuju prostor. Dovoljna su kazna sami sebi, zarobljeni u vlastitim ograničenjima.
Birati fokus znači birati i život. A ja biram da gledam tamo gdje ima svjetla.
(V.M.)