Foto: Balans
Nisam euforičan i rijetko šta da me pogađa, ni sreća ni tuga. Uvijek sam napola. Po pitanju ushićenosti, ravna linija. Sinoć je ispisana historijska noć. Nije perom, ali jeste penalom. Dok se Bajraktarević namještao da opuca tu presretnu loptu, Dino i ja smo već bili u niskom startu. Jer, u našem poslu, ako lopta uđe u gol, a ti nisi na ulici s kamerom u roku od tri sekunde, kao da se pobjeda nije ni desila.
Lopta u mrežu, mi kroz vrata. Tuzla je u tom trenutku prestala biti grad i postala vulkan.
Korzo krcato. Trk prema Skveru, našem lokalnom oltaru za sve, od proslava titula, pobjeda, poraza. Tamo krkljanac. Hiljade ljudi, zastave, baklje i onaj specifičan miris pobjede koji se širi zrakom. Dobro, širio se i miris marihuane, pardon, nije marihuana, isključivo miris alkohola i čistog patriotizma, ipak pišemo za medije, jel’ de?
Uključujemo se u živi program. Nema scenarija, nema pripreme, samo čisti osjećaj i Dino koji šiba kao da mu je zadnje u životu. Kamera ne drhti, mada se tlo pod nama trese. I onda, usred tog haosa, upoznajemo njega. Zvat ćemo ga Čučko.
Čučko je fenomen. Dok nam objašnjava koliko voli domovinu, čovjek u pravilnim razmacima čučne i ustane, k’o navijena igračka na baterije iz kineske radnje sa Slatine. Je li to od sreće, je li od rakije, ili mu je to neki novi fitnes plan za proslavu pobjede nad Italijom, ne znamo. Ali Čučko ne staje. On je personifikacija bh. ekonomije, stalno pada, al’ se nekako, na opće čuđenje, opet digne.
A onda, vrhunac večeri. Metar od mene, momak priča na video poziv, vjerovatno sa jaranom, da mu pokaže kako gori Skver. Ponese ga adrenalin, ponese ga „Bosna, Bosna!“, i čovjek odluči da je gravitacija samo sugestija. Skače s pozide direktno u živu ogradu. Na glavu.
Samo je stresao lišće s ramena, namjestio kapu i nestao u masi. Živica 0, Bosanski inat 1. Na video pozivu ostade začuđen jaran.
Odlazimo sa Skvera oko pola dva ujutro. Pregledam snimke na internetu, čisto da vidim jesmo li ispali profesionalci ili amateri izgubljeni u haosu dima, baklji i histerične mase. Nije loše. Zapravo, ispalo je odlično.
Ali, u medijima nema penzije za emocije. Pobjeda traje dok ne zaspiš, a buđenje je surovo. Jutro je, prvi april. Dan šale. Ustajem u sedam, gledam u ogledalo i jedina šala koju vidim sam ja. Ispijen, kao da sam ja igrao sinoć, ali za Italiju. Kafa se sipa kao infuzija, norma da se proglasi status živ sam. Kažu da je april najljepši mjesec, ali Tuzla jutros ne dijeli to mišljenje. Dok sipi ova dosadna, jesenja kiša, kalendar tvrdi jedno, a kosti drugo. Oktobar se prerušio u proljeće, a ja se, gazeći kroz bare, pitam jesmo li mi u Tuzli ikada izašli iz te sive zone između „biće bolje” i “ovako je oduvijek”.
Na političkoj sceni Tuzlanskog kantona, uvijek drama, dostojna turske serije. Zumra Begić je prelomila, nije više dio tima Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Razlog? Nema je u Viber grupi. Žarko Vujović je, izgleda, primijenio najmoderniju metodu političke eliminacije, seen bez odgovora. Zumra je odlučila glasati po svom nahođenju za njegovu smjenu. I dok se u SBiH odavno ne zna ko vozi traktor, a ko otvara kapiju, jedno je sigurno, kapija je za mnoge ostala zaključana, a kobajagi nije.
Lijepa vijest, efendija Muhamed Lugavić dobio ulicu. Imenovanje ulice po Muhamedu ef. Lugaviću više je od pukog odavanja počasti, to je pobjeda tuzlanskog duha nad mrakom podjela. Njegova vizija zajedničkog ukopa mladosti s Kapije, koju je hrabro zastupao s fra Petrom Matanovićem, ostaje najsnažniji spomenik ljudskosti izgrađen na ruševinama tragedije. Ova ulica danas nije samo adresa, već trajni podsjetnik da su suživot i solidarnost jedini put koji Tuzlu, i dugo nakon njega, čini istinskim svjetionikom Bosne i Hercegovine.
Oko podne, snimanje. Onaj osjećaj kad radiš reda radi, dok ti energija curi kroz cipele skupa s kišnicom. Tješim se onom starom, rad je stvorio čovjeka, a nerad gospodina. Problem je što je u nas previše gospode.
Spas od opšte apatije tražim kod Ramiza. On je ona stara garda, fotograf koji u objektivu nosi više istine nego svi politički programi zajedno. Ljudina. Razmišljam kako je to biti Ramiz. Dobro je, ali i skupo. Kad si predobar, u ovom vaktu si odmah i budala. Ali nije to stvar izbora, već određenja. Ramiz je preživio sve oluje i ostao na nogama, podsjećajući me da se karakter oštri na kiši, kroz godine i rad.
Povratak kući je posebna avantura. Južna magistrala izgleda kao da su je jutros granatirali, a ne samo pokisli. Rupa do rupe, podsjetnik na sve naše krpaže, kablove, šahtove i komunalne jame bez dna. Ovdje se asfaltiranje ne podrazumijeva. Kod nas je to stvar dobre volje, k’o šokcu post, ako se sjeti, sjeti se.
Dan završavam tamo gdje sam i počeo, u onoj svojoj napola zoni. Između sinoćnjeg vulkana na Skveru i današnje kišne apatije stala je cijela naša dijagnoza. Mi smo narod koji skače na glavu u živicu radi jednog gola, ali dopušta da mu sudbinu kroje Viber grupe.
Tuzla večeras ponovo miriše na vlagu i izduvne gasove sa Južne magistrale, a ne na pobjedu. Ali neka. Dok je Ramiza, imamo se na koga ugledati. Dok je Čučka, ima ko da nas podsjeti da je padanje i dizanje naš nacionalni sport. A ja? Ja ću sutra opet u sedam ujutro tražiti sebe u ogledalu, nadam se, ljepšeg. Jer u gradu gdje je i prvi april ozbiljan k’o smrt, jedina prava šala je vjerovati da će se kafa sutra piti bez srkleta.
(V.M.)