Foto: Balans
Četvrtak je svanuo kako i dolikuje aprilu, sunčan, razigran i pun obećanja koja će se, kao i obično, do podneva sudariti sa stvarnošću.
Mene je, međutim, iz sna probudila realnost u svom najkonkretnijem obliku, mačak. Glad, poznato je, ne poznaje ni stid ni satnicu. Nakon što je obavio svoj doručak bez trunke zahvalnosti, elegantno se smjestio na tabure i zaspao snom pravednika, dok sam ja ostao da uz prvu jutarnju kafu vodim svoje male unutrašnje ratove. Misli naviru, sudaraju se, prave buku kao da imaju važnijeg posla nego što ga stvarno imaju.
Dan će biti dug, a dug je, nekako, uvijek bolji od kratkog. U dugom ima mjesta i za greške i za popravke. Kad je kratak, nema. Ko ne misli na dan, neka ga bude stid.
Posao ne pita za raspoloženje, pa krenuh. Teren sa Mirelom, standardna kombinacija priče i kukanja. Kad s nekim dijeliš radne dane godinama, počnete dijeliti i brige, i probleme, i rečenice. To je valjda neka vrsta kolektivnog preživljavanja.
Po povratku, u prolazu, sretnem ministra. Zvat ćemo ga Ahmed. Znamo se još iz dana kad su autobusi bili važniji od funkcija. Isti pravci, slična društva, ali različiti ishodi. Živjeli smo u istom naselju, njega dovele okolnosti, mene porodično stablo. On je uvijek nekako odudarao, završio fakultet, postao profesor, a danas ministar. Ipak, ostao je skroman. U njegovom slučaju, to nije slabost nego rijetka i pomalo zaboravljena vrlina. Poselamimo se kad se vidimo, razmijenimo par riječi i svako nastavi svojim putem, on ministarskim, ja svojim, nešto manje glamuroznim, ali jednako stvarnim.
Kafa u Friendsu sa Almom, jer svaka priča traži svoju pauzu. Prepričavamo dan kao da je već završen, iako tek hvata zalet. Žao joj što se zatvara hotel Salines, planirala i ove godine odmarati dole, ne da se sitno samljeti. Dolazi Omčo, u svom elementu. Njegova tema, vječna i teška, zločini bez kazne. On to nosi kao lični teret, ganja priču kao da može stići pravdu prije svih. Možda i može, barem kroz objektiv.
Razilazimo se, svako sa svojim mislima. Ja produžavam do UKC-a Tuzla, vozim dio sebe. Sjedim u autu, prozor malo otvoren, taman toliko da dim ne uguši ni mene ni moje misli. I gledam ljude. One koje život nije mazio, niti planira. Zavoji, štake, kolica, slike koje ne traže komentar.
U tim trenucima čovjek shvati koliko često zaboravlja ono osnovno. Dobro je meni. Zaista jeste. Bože zdravlja, i sve se nekako može izgurati. A onda, čim se udaljim od te slike, sjetim se da čovjek, osim zdravlja, ipak treba još ponešto. I to ponešto obično nije tako malo kako zvuči.
Dok sjedim na parkingu kod UKC-a i pišem redove koje upravo čitate. U toj tišini između dva udisaja, primijetim da mi je na Golfu otpala neka plastika iznutra, nešto se odvalilo, onako bez najave i bez reda. Naravno, kosa mi se odmah diže na glavi, jer takve sitnice uvijek biraju pogrešan trenutak da podsjete na svoje postojanje.
Ali, brzo se čovjek sabere. Nećemo majstoru, nećemo ni razbijati glavu. Bacit ćemo je, kao da nikad nije ni bila tu. Jer, kad se sve sabere i oduzme, zdravlje je ipak najpreče.
Prođe i to, novo snimanje. S Mirelom odoh u Lukavac, zagađenje u ovom gradu je konstanta, takva je i naša tema.
Vratimo se, ekipa na poslu. Tu je Daliborka, uvijek vedra, vesela. Nema tu nekih teških tema. Neki su tu samo da olakšaju. I to je, kad se pogleda iz pravog ugla, ono najvažnije. Svaka bi redakcija trebala imati jednu Daliborku.
Kafa s Dinom, teme, posao, planovi, a pomalo komentarišemo i slučajne priolaznice, šta ćemo i mi smo od krvi i mesa. Dino i ja smo već odavno prešli onu granicu gdje se prijateljstvo mora objašnjavati. Kafa s njim je produžetak razgovora koji traje godinama, bez uvoda i bez potrebe za zaključkom. Nema tu pretvaranja, nema velikih riječi, samo ona rijetka jednostavnost kad znaš da si na svom terenu, među svojima. I to, na kraju dana, vrijedi više nego većina ozbiljnih tema koje pokušavamo shvatiti.
Grad ima svoj ritam, ali ponekad ispriča priče koje bi i njega samog mogle iznenaditi.
Vijest dana, čovjek zove policiju da prijavi tuđu nevjeru. Ne buku, ne krađu, nego ljubavni raspored iz komšiluka. Precizan do detalja, dolazi svaku noć, kad muž nije tu, isprati ga, pa on ode. Auto plave boje, napominje, kao da će baš ta nijansa presuditi slučaju.
I sad se pitam, koliko treba vremena i volje da se tuđi život prati s takvom predanošću. Da je tu energiju usmjerio na vlastiti, možda bi imao i vlastitu plavu priču, a ne da bude statista u tuđoj.
Pred kraj dana, kao i obično, sklonim se tamo gdje je stvarnost malo mekša. Kod Ramiza. Moja sigurna baza, mjesto gdje vijesti gube oštrinu, a riječi dobiju smisao. Tu je i njegova supruga, gospođa kako dolikuje, ona vrsta prisutnosti koja smiri prostor bez ijedne izgovorene rečenice. Ramiz, realno, ne zaslužuje ništa manje, a ni više.
U istom društvu i Dino, kolega s RTV7. Mlad, vrijedan, uredan u mislima. Još ga naš posao nije samljeo. Prepoznajem taj pogled, imao sam ga nekad. Prije nego što te svakodnevica malo ne obradi, pa počneš da čitaš između redova više nego same redove.
Na kraju dana, ili barem ovog njegovog zapisa, shvatam da se moj mali eksperiment, trideset dana pisanja, bliži kraju. Nije bilo lako, ali je bilo lijepo. Kao i većina stvari koje vrijede.
Šta dalje? To, kao i u svakoj ozbiljnoj priči, neće odlučiti razum nego autoritet. U mom slučaju, šefica, urednica, blagajnica, poljoprivrednica i šišačica ovaca u jednoj osobi. Njen umilni pogled, zamislite lava u trenutku kad procjenjuje bizona, biće konačni pečat na ugovor o nedjelu.
Ako preživim taj pogled, možda bude i novih kolumni. Ako ne, bio je ovo lijep april.
(V.M.)