Foto: Balans
Jutro je. Ponedjeljak. Prvi dan juna.
Budilnik zvoni u 5:20. Nema pregovora s jutrom. Kafa, pa hrana za mačka. To su dvije stvari preko kojih se ne prelazi prije izlaska iz kuće. Sve ostalo može sačekati nekoliko minuta.
Jutarnji program čeka.
U gradu sam već prije sedam. Ulice se polako bude, a mi smo odavno na nogama. Gost nam je gitarista Sivčević. Najavljuje koncert u BKC-u. Lijepa priča za početak dana. Ima ljudi koji godinama svojim radom uljepšavaju gradove, ne galameći mnogo o tome. Sivčević je jedan od njih. Umjetnošću umiva Tuzlu već godinama.
Poslije emisije sretnem bivšeg kolegu. Zvat ćemo ga Miren.
Radili smo zajedno nekoliko godina. Za Oslobođenje napisao stotine tekstova. Dobar novinar. Miran čovjek. Još bolji drug. Danas radi drugi posao, ali od pisanja nije odustao. Samo je pronašao drugačiji način da priča priče. Uvijek mi bude drago kad ga sretnem. Ima ljudi koji vas podsjete na neka jednostavnija vremena čim ih ugledate.
Dalje obaveze, ali prvo kafa.
U kafiću srećem Melihu Fakić. Tuzlansku glumicu koja je život provela na daskama koje život znače. Mnogi je pamte po seriji “Viza za budućnost”. Uz tu seriju smo odrastali. Neko je želio biti Alma, neko Sudo, a neko, Boga mi, i Rile. Televizija je tada bila drugačija. Možda smo i mi bili drugačiji.
Na kafi Alma, Neimarlija, Dino i ja. Pričamo uglavnom o poslu. Valjda medijski radnici i kad sjede privatno, uvijek nekako završe na poslu.
A onda teren.
Dženaza žrtvama Zvornika u Gornjoj Kalesiji.
Sparina. Vrućina. Gužva.
Tu su kolege. Danas nas ima mnogo. Teške priče uvijek okupe mnogo medija. Ne zbog nas. Zbog ljudi čije priče ne smiju ostati neispričane.
Vidim svog druga Miru s BH Radija. Čeka izjavu od Grahića.
A Grahić je svugdje osim tamo gdje ga novinari traže. Nosi tepihe, pomaže djeci da zavežu zastavu, ulazi u šaht da pusti vodu u fontanu. Da stane pred kameru, za to nikako nema vremena.
I niko mu ne zamjera.
Ono što je prošao tokom rata teško da ikome može stati pod kožu. Ostati makar malo pri pameti poslije svega što je vidio vjerovatno je najveća pobjeda.
A priče iz Zvornika…
Svaka teža od prethodne.
Jedni nestali po šumama. Drugi strijeljani u Pilici. Treći živi zapaljeni.
Koliko god puta čovjek dođe na ovakva mjesta, nikad ne ogugla. I ne treba.
Na dženazi srećem Ramiza Berbića.
Ljudina.
Uvijek uz žrtve. Uvijek uz napaćene.
Pita za nenu. Kako je. Pije li se kahva.
Nekad su upravo takva pitanja najveći izraz poštovanja i ljudskosti. Zato ga uvijek volim vidjeti.
Poslije toga povratak poslu.
Pisanje.
Montaža.
Pozivi.
Poruke.
Rokovi.
Posao nikad ne čeka.
Pred kraj dana dolazi Kenda. Odemo na kafu. Priča jaranska, opuštena. Koliko može biti opuštena među ljudima koji stalno nekud žure. I on trči. Tamo, ovamo. Kao i svi mi.
I tako prođe dan.
Težak. Pomalo umoran. Pomalo sjetan.
Takvi su, čini mi se, uglavnom svi dani u posljednje vrijeme.
A opet, kad navečer saberem sve ljude koje sam danas sreo, sve priče koje sam čuo i sva mjesta na kojima sam bio, shvatim da svaki dan ipak nosi nešto vrijedno.
Neki osmijeh.
Neko poznato lice.
Neku uspomenu.
Neku priču koja zaslužuje da bude zapisana.
Sutra je novi dan.
Vjerovatno sličan ovom.
Ali čovjek uvijek ima pravo nadati se da će biti makar malo lakši.
(V.M.)