Foto: Balans
Ponedjeljak je svanuo onako kako bi svaki ljetni ponedjeljak trebao. Kiša je preko noći oprala ulice, zrak se rashladio, a grad na trenutak izgledao kao da će svi danas biti malo bolje volje.
Mačak nije dijelio taj optimizam. On je imao samo jedno pitanje, gdje je doručak? Njemu hrana, meni kafa. Tako već godinama funkcioniše naš jutarnji sporazum.
Poslije kafe, posao.
Prva stanica Vlada Tuzlanskog kantona. Potpisuje se ugovor vrijedan 5,3 miliona maraka za rješavanje pitanja vodosnabdijevanja Lukavca. Lijepa cifra. Tolika da čovjek pomisli kako će od sutra voda sama dolaziti na vrata i pitati treba li još koja kanta.
Gradonačelnik objašnjava projekat. Zapravo, pokušava objasniti nama novinarima kao da smo došli na konsultacije pred ispit. Tu i tamo postavi i neko pitanje, valjda da provjeri pratimo li predavanje.
Na pitanja koja mi postavimo odgovori… pa, odgovori kako političari već odgovaraju. Malo o tenderima, malo o procedurama, malo o svemu. Samo nekako izostade ono najjednostavnije, kako grad deset godina nakon početka njegovog mandata još uvijek vodi bitku s vodom.
Ali dobro. Da su politički odgovori jednostavni, vjerovatno bi i izbori trajali pet minuta.
Oko mene kolege. Mirsad i njegova hanuma i oni žive u mjestu koje ima problema s vodom. Snimatelj RTV Lukavac kaže da nikada nije imao pitku vodu na slavini. Emina i Arnela postavljaju sasvim normalna pitanja. Odgovori putuju lijevo, desno, pa naprave puni krug i vrate se skoro na početak.
To je posebna disciplina. Pričati deset minuta, a da niko nije siguran šta je zapravo rečeno.
Iz Vlade pravac Lukavac.
Ispred Koksare radnici u štrajku. Traže ono što su odavno zaradili. Gledaš ta lica i vidiš godine provedene u istoj fabrici. Neki su tamo ostavili mladost, zdravlje, prijatelje, pola života. Danas čekaju otpremnine kao da čekaju autobus koji kasni već nekoliko godina.
Nije lako priznati sebi da je firma propala. Još je teže kada shvatiš da ni ono što si pošteno zaradio možda nikada nećeš naplatiti.
Dok završavamo priču, telefon već zvoni.
Stiže crna hronika.
Prijetnje. Oružje. Pritvor.
Ne prođe ni pola sata, stiže još jedna gotovo ista vijest. Drugo ime, drugo mjesto, isti scenarij. Nekad imam osjećaj da pojedini ljudi kao da se utrkuju ko će završiti u saopćenju Tužilaštva.
A mi onda samo mijenjamo ime, mjesto i datum.
Tako prođe još jedan ponedjeljak.
Ujutro kiša opere ulice, a do večeri čovjek obiđe dovoljno ljudskih problema da shvati kako za neke mrlje nema dovoljno vode.
Negdje ljudi čekaju da iz slavine poteče pitka voda. Negdje čekaju platu koju su zaradili prije nekoliko godina. Negdje čekaju da neko prestane prijetiti njihovoj porodici. Svako čeka nešto svoje.
A mi novinari čekamo da telefon zazvoni.
I svaki put se nadamo da će s druge strane biti neka dobra vijest.
Nije često.
Ali zbog one jedne koja se ponekad pojavi, vrijedi saslušati i svih deset loših.
Sutra je novi dan. Mačak će opet tražiti doručak, kafa će opet čekati mene, a život će, kao i uvijek, napisati naslov prije nego što ga ja stignem smisliti.
(V.M.)