Svanulo je jutro, 15. juni.
I sunčano i nije. I oblačno i nije. Kao da se i vrijeme ne može odlučiti na kojoj je strani.
Nahranim mačka. On se, za razliku od meteorologa, uvijek zna odlučiti. Gladan je. To je jedina njegova životna dilema i rješava je svakog jutra na isti način. Skuham kafu i krećem na posao.
Ali prije posla moram privatno do UKC-a. Ortopedija.
Ulazim u hodnik i imam osjećaj da sam došao na neko veliko porodično okupljanje ljudi sa problemima mišićno koštanog sistema. Desetine ljudi. Štake, gipsovi, zavoji. Djeca, žene, djedovi, nene. Radna odijela, paradna odijela. Svega ima.
Samo doktora baš i nema.
Ne čudi me više što su liste čekanja duge. Nakon one gužve čovjek se zapita da li uopće postoji dovoljno sati u danu da svi dođu na red.
Iz UKC-a odmah na snimanje.
Tema, gradski saobraćaj.
Dolazim pred direkciju, parkiram auto, kad za mnom ide portir.
Hajde ti tamo parkiraj, nemoj ovdje.
Zašto?
Možda dođe neko iz Vlade pa da ima gdje stati. Takva naredba.
Na zapovijed preparkiravam vozilo. Nije red da službeni automobili traže parking dok moj golf zauzima strateški važnu poziciju.
Penjemo se na press konferenciju. Svi mediji već stigli. Ja posljednji, kao učenik koji ulazi u učionicu nakon zvona. Potpisuje se važan ugovor Ministarstva saobraćaja i Junuzovića za javni prevoz u Tuzlanskom kantonu.
Lijepa vijest.
Vlada izdvaja milione kako bi građani imali jedinstvenu mjesečnu kartu od 88 maraka.
Do sada je, recimo, radnik iz Kladnja za mjesečnu kartu plaćao više od 400 maraka. Kladanj je udaljen 51 kilometar od Tuzle. Sada isti taj radnik plaća kartu 88 maraka.
Radnik iz Lipnice plaćao je, a plaćat će i dalje 100 maraka. Lipnica je udaljena deset kilometara.
Logika?
Ne znam.
Vjerovatno je negdje na godišnjem odmoru.
Ali bez obzira na sve, ovo jeste korak naprijed i pitanje koje će se, nadam se, dodatno uređivati u budućnosti.
Ja sam se nekako ugurao među kolege. Kabal za mikrofon kratak. Treba mi duži. Stvarno mi treba duži.
Završi konferencija.
Ministar i direktor Junuzović izlaze na parking. Čekaju autobus da mediji snime kadrove.
Čekaju.
Pa čekaju.
Autobusa nema.
I onda neko, vidno inspirisan situacijom, glasno dobaci:
Gospodine Junuzoviću, ako vama kasni autobus, šta će tek biti sa putnicima?
Na trenutak zavlada tišina.
Pade kiseli osmijeh.
Šta će drugo.
Poslije toga svako svojim putem.
U autu jedna kolegica priča kako je takve sreće da samo može dobiti neku stvar, ništa drugo.
Druga kolegica i ja odmah pitamo:
Gdje se dobija ta neka stvar?
Nismo dobili odgovor.
Možda je i to neka ekskluzivna pogodnost za odabrane.
Onda anketa.
Pitanje jednostavno:
Jeste li zadovoljni što će javni prevoz biti jeftiniji?
Većina zadovoljna.
Jedan gospodin nije.
Kaže autobus mu nije stao na stanici. Samo prošao.
I šta čovjek da kaže na to?
Možda je vozač procijenio da je stanica više prijedlog nego obaveza.
Najzanimljiviji dio ipak su bile djevojke koje smo pokušavali anketirati. Imam osjećaj da bi prije skočile u Jalu nego stale pred kameru i rekle jednu rečenicu.
Ozbiljno mislim da bi na fakultetima i srednjim školama trebalo uvesti predmet Nebježanje od kamere.
Bar jedan semestar.
Vraćamo se na posao.
A onda dolaze vijesti.
Muškarcu iz Živinica određen je pritvor jer je nevjenčanu suprugu tjerao na prostituciju.
I koliko god čovjek mislio da je svašta vidio, uvijek ga iznova iznenade ljudska zloba, pohlepa i ludilo.
Neke vijesti nasmiju.
Neke naljute.
Neke rastuže.
Takav je posao.
Takav je život.
I prođe tako još jedan dan.
Sutra je novi.
Polako ulazimo u drugi dio juna. Ljeto se približava. Dani prolaze brže nego što bismo željeli. Mačak će i sutra tražiti doručak. Autobusi će vjerovatno kasniti ili neće. Neko će čekati pregled, neko platu, neko godišnji odmor, a neko bolja vremena.
I dok sve prolazi, ostaje ona stara ljudska navika da se nadamo kako će sutra ipak biti malo bolje nego danas.
Nekad jeste.
Nekad nije.
Ali vrijedi pokušati.
(V.M.)