Foto: Balans
Ponedjeljak je. Trinaesti juli.
Budim se oko šest. Mačak već protestuje. Njemu je potpuno svejedno koji je datum i kakva je godišnjica. Njegov kalendar ima samo dva praznika, doručak i večeru. Dobije hranu, ja kafu i možemo početi dan.
Sa Omerom krećem prema Srebrenici. Zapravo, iz Srebrenice krećemo obilaziti mjesta na kojima su, prije trideset i jednu godinu, hiljade ljudi posljednji put vidjele nebo. Teško je pronaći pravu riječ za takav dan. Novinar bi trebao biti objektivan, ali postoje mjesta gdje objektivnost stane, a ostane samo čovjek.
Prva stanica je Bijela kuća u Potočarima. Tu srećem kolege. Kahrović, Enko, Azra, Sulje, Tina Jelin Dizdar… Svake godine ista lica, isti pogledi i ista tišina. Niko nema potrebu da priča više nego što mora.
Na svakoj lokaciji zadržimo se desetak minuta. Dovoljno da porodice polože cvijeće i prouče Fatihu. Dovoljno da kamerman uhvati nekoliko kadrova. Nedovoljno da čovjek shvati šta se na tom mjestu dogodilo.
Novinarstvo je ponekad utrka s vremenom. Historija, nažalost, ne može stati u kadar od dvadeset sekundi.
U Kravici srećem Nihada Suljića. Svake godine isti čovjek, isti autobus i iste majke. Godinama ih prati od jednog stratišta do drugog. Ne traži pažnju, ne daje izjave, ne slika se. Samo je tu.
Danas, kada ljudi jedni drugima ne žele ni vrata pridržati u liftu, gledati nekoga kako godinama prati majke koje traže mir koji nikada neće pronaći, vrati vjeru da još ima dobrih ljudi.
Aferim, Nihade.
Kolona nastavlja dalje. Nova Kasaba. Orahovac. Petkovci. Ročević. Branjevo. Pilica.
Svako mjesto ima svoju priču. Svaka livada svoje ime. Svaka škola neku učionicu koja više nikada nije bila samo učionica.
Mi se vraćamo ranije. Majke nastavljaju dalje. Njihov put traje mnogo duže od jednog dana. Traje već trideset i jednu godinu.
U jednom trenutku shvatamo da su prošla tri sata, a nismo ni jeli ni popili onu obaveznu kafu koja, po nekom nepisanom pravilu, održava ljude na životu.
Treba poslati materijal za program, pregledati snimke. Glad i umor čekaju svoj red.
Na kraju Omer i ja završavamo u Kalesiji. Pizza i kafa.
Nekome običan ručak. Nama tradicija nakon teškog dana.
Gledam Omera. Od 9. jula je u Srebrenici. Svaki dan snima, montira, vozi, nosi opremu i pokušava emocije spakovati u televizijsku priču od tri minute.
Ko nije radio televiziju, ne zna koliko je teško od nekoliko sati tuge napraviti tri minute koje će ljudi pogledati između vremenske prognoze i sporta.
Što je Nihad Suljić u humanitarnom radu, Omer je u novinarstvu. Bez velike priče o sebi. Samo radi.
Dok se vraćamo, vidim novu vijest.
Gradonačelnik Tuzle ljut jer je u Park Husinski rudar stigao luna park. Kaže, park treba ostati park, a ne luna park.
I dok čitam saopćenje, ne mogu da ne pomislim kako živimo na čudnom mjestu.
Jedan dio dana provedeš na mjestima gdje su ljudi sistematski ubijani samo zato što su bili Bošnjaci.
Drugi dio dana pišeš o autićima na sudaranje.
Takav je posao. Ujutro genocid. Poslijepodne luna park. Navečer montaža. Sutra neka sasvim druga priča.
Život ne pita jesi li spreman za promjenu teme.
Naporan je ovo period svake godine. Nekako od početka jula čovjek nosi neku težinu u sebi. Ne samo zbog posla nego zbog ljudi koje sreće. Majki koje više nemaju kome donijeti bajramsku baklavu. Očeva koji nikada nisu dočekali sinove. Braće koja još traže po jednu kost da mogu proučiti Fatihu na mezaru.
I svaki put pomislim isto.
Vrijeme liječi mnogo toga, ali ne liječi praznu stolicu.
Predvečer se vraćamo u Tuzlu. Omer ide u montažu. Ja kući.
Mačak me dočeka na vratima kao da sam bio pet minuta, a ne cijeli dan. Pogleda me onim svojim ozbiljnim očima, kao da kaže, sad bi mogla večera.
I u toj njegovoj jednostavnosti možda je najveća životna mudrost.
Njemu je dovoljna hrana, voda i ponekad zagrljaj.
Nama ljudima uvijek treba još nešto.
Tako prođe i ovaj 13. juli.
Težak. Dug. Emotivan.
Ali prođe.
Sutra će opet svanuti. Doći će novi ljudi, nove vijesti, nove obaveze i, kako bi naši stari rekli, nova nafaka.
Samo je važno da, dok jurimo za svim tim novim, ne zaboravimo one zbog kojih se svakog jula zaustavimo i u tišini skinemo kapu.
(V.M.)