Foto: Balans
Jutro je. Petak, 22. maj. Pet i dvadeset. Ono doba kad ni sunce nije sigurno treba li ustati, a kamoli čovjek. Jedva otvorim oči, gledam u plafon i razmišljam je li moguće da je noć trajala četiri sata. Kafa stoji na stolu kao jedini iskren prijatelj u tom trenutku. Ne pita ništa, ne traži ništa, samo šuti i spašava život.
Neki dani počnu rano, ali zato završe još kasnije.
Sinoć Srebrenik. Doček Amara Dedića. Hiljade ljudi na gradskom poligonu. Sve gori od emocije, ljubavi prema reprezentaciji i želje da se napravi selfie koji će završiti na Facebooku uz opis, “Ja i brat Amar.” I sve je to lijepo, zaista jeste. Došao reprezentativac u grad, narod sretan, djeca vrište, telefoni u zraku kao da hvataju signal iz svemira.
Ali narod k’o narod, ne zna stati.
U jednom trenutku stampedo. Nagrnuli ljudi da se slikaju. Skoro da oboriše Amara i voditelja, a Boga mi mene jesu.
Poslije svega došla Lejla sa kćerkom, pa na kafu. Lejla… danas je malo takvih ljudi. Kolegica, ljudina, insan. U vremenu kad svi negdje žure i gledaju korist, rijetki su oni uz koji su uvijek tu onako. Jer hoće, jer im je takav genetski kod.
Ali nema puno zadržavanja. Danas druga priča. Sa sportskog poligona selimo na onaj najteži, ljudski.
Snimamo Dino i ja intervju o 25. maju. Tuzla. Kapija. Dan kad je ubijena mladost. I svaki put čovjek misli da je naučio slušati teške priče, a nikad ne nauči.
Gost Dino Kalesić. Na kapiji mu ubijen sin Sandro. Dijete od nepune tri godine. I tu svaka pametna riječ stane. Ne postoji rečenica koja može objasniti kako čovjek nastavi živjeti poslije toga. A ipak živi. Mora.
Sandrova tetka Ines, moja drugarica i kolegica, svake godine ostavi pismo na mezaru svog sestrića. Čovjek pročita te riječi i danima ih nosi u sebi kao kamen u džepu. Ne vidi se izvana, ali vuče. Potpisujem da takvu emociju ne mogu napisati ni najveći svjetski pjesnici.
I onda, kao i uvijek kod nas, život ne pita jesi li spreman. Ide dalje.
Vraćamo se sa snimanja. Kafa. Doručak. Valja dalje. Vijesti ne čekaju ničiju tugu.
Stiže informacija, Koksara ponovo ide na prodaju. Manje od 120 miliona. Nekad gigant koji je hranio stotine porodica, danas firma koju prodaju kao staru vikendicu. Tragično je kako se kod nas gase fabrike. Ne eksplozijom, ne velikim krajem. Nego tiho. Kao svijeća kad ostane bez zraka.
PDA predala prijavu za izbore. Na slici Samir Imamović. Kad njega vidiš, teško ga je gledati samo kao političara. Pred očima odmah one ratne fotografije, momčić, a komandant diverzantske grupe Panteri. Danas miran i tih čovjek, skoro pa endem u politici na ovim prostorima, jer još vjeruje u principe. Ne samo da priča o njima, nego ih nosi kroz život kao teret i obavezu. A ovdje su se politika i principi davno razveli, odmah poslije rata, i od tada jedva da progovore koju riječ. Gledam ga i pomislim kako su Bosnu branili golobradi momci i sirotinja. Ljudi koji često nisu imali ništa osim obraza, inata i volje da ne daju svoje.
Predvečer završavam posao pa do Binga, a onda kod nene. Nisam bio dva dana. Po njenom računanju oko mjesec.
Skuham kafu, sjedimo. Kaže ona:
“Sad će Bajram. Kupi mi kilu buranije da skuham.”
Rekoh:
“Hoću”
“Kupi i sebi, dat ću ja pare.”
“Ma jok, šta će meni buranija.”
A ona odmah prebaci na rat. Kako nije bilo ničega. Kako se ječam mljelo umjesto kafe. Kako se pila neka Divka i glumilo da je prava. Nije bilo brašna, ulja, šećera… ničega nije bilo osim naroda koji je nekako opstajao.
I slušaš je tako dok miješa kafu i kontaš koliko je jedna generacija preživjela da bi mi danas mogli birati kakvu ćemo kafu piti i hoćemo li buraniju široku ili usku ili teletinu.
Prođe tako dan. Težak, dug i nekako tih iznutra. Pun dobrih ljudi, heroja, tuge i običnih razgovora koji vrijede više od svih velikih govora.
Sutra je novi dan.
Kakav će biti, vidjet ćemo.
A do tada, nek kafa bude jaka, narod miran i da nas više niko ne ruši osim života.
(V.M.)