Subota, 18. juli.
Budim se oko sedam. Kafa, mačku hrana, pa na posao. Red je da se prvo namire oni koji ne pitaju ima li vikenda.
Nisam pisao nekoliko dana. Iskreno, falilo mi je. Dnevnik izgleda kao sitnica, ali uzme dva sata dnevno. Ako inspiracija kasni, uzme i više. Neko vrijeme troši na serije, neko na društvene mreže, neko da se s nekim trlja, ja na tastaturu. A, ruku na srce, mnogo ljudi mi je reklo da ne prekidam. Kažu da vole ove obične dane koji, kad ih staviš na papir, više i nisu tako obični.
Poslije jutarnje rutine dolazi ono što se subotom ne mijenja. Ćevapi kod Zlaje. Neke stvari ne treba popravljati jer su odavno savršeno podešene.
Usput svratim na Slatinu po povrće. Djed i nana prodaju na pločniku. Nekoliko kesica krompira, paprike, luka i mrkve. Sve domaće. Kupim koliko mogu, oni sretni što su nešto prodali, a mene nešto stegnu u grlu.
I onda se čovjek zapita kako smo došli do toga da ljudi koji imaju sedamdeset ili osamdeset godina penziju dopunjavaju prodajući povrće na trotoaru. Ne traže milostinju, rade. Ali ipak, nekako čovjek poželi da im starost izgleda drugačije.
Prije dva dana nastavilo se suđenje doktoru Tulumoviću i još nekoliko osoba. Svjedoci tvrde da o namještanju tendera ne znaju ništa. Već sam pisao šta mislim o tome pa neću ponavljati. Tulumovića poznajem, ostale ne. Ne djeluje mi kao čovjek koji bi zbog novca rizikovao slobodu, posebno ako tog novca već ima. S druge strane, vlasnica Plave poliklinike vjerovatno ima više para nego pola zdravstvenog sistema u Kantonu.
I tako… slušaš jedne, slušaš druge, čitaš optužnice, izjave, demantije i na kraju ostaneš na staroj bosanskoj, eto, nisam pametan.
Oko podne kafa s Durmom, pa pravac Panonska jezera. Danas je tačno 23 godine od otvaranja prvog slanog jezera. Snimamo Jasmina Imamovića, tadašnjeg načelnika Tuzle i čovjeka koji je od jedne lude ideje napravio nešto što danas izgleda sasvim normalno.
A nije.
Hiljade ljudi na jezeru. Djeca skaču, roditelji nose suncobrane, neko se sunča, neko traži hlad, neko jede kukuruz. Gledaš i pomisliš kako je Tuzla tog dana prije 23 godine dobila nešto što se novcem teško može izmjeriti.
Kad Jasmin priča o Panonskim jezerima, oči mu zasijaju. Isto onako kako zasijaju čovjeku kad priča o prvoj ljubavi. Vidi se da je ponosan. I, iskreno, teško da će Tuzla skoro dobiti projekat koji će promijeniti grad toliko koliko su to promijenila Panonska jezera.
Daj Bože da griješim.
Vraćam se na posao. Vani pakao. Asfalt isijava toliku vrelinu da imaš osjećaj da će se svakog trenutka nešto dogoditi. A ne događa se ništa. Samo juli radi svoj posao.
Onda stiže vijest da je uhapšen zatvorenik koji je prije nekoliko dana pobjegao iz tuzlanskog zatvora. Pronašli ga u gepeku automobila između Lukavca i Tuzle.
Čovjek pobjegne iz zatvora da bi završio u gepeku. Život nekad napiše scenarij kojem ni najbolji scenaristi ne bi povjerovali.
Poslije posla svratim do Binga. Treba mi, kao, nekoliko sitnica. A znate kako završava svaka kupovina par sitnica. Pogledam teletinu, 36 maraka kilogram. Ne znam je li me više zaboljela cijena ili želja da je ipak kupim.
Kupim.
Na kasi račun skoro stotinu maraka, a kesa izgleda kao da sam kupio dva jogurta i hljeb.
Ali dobro. Dok ima, ima. Kad nema, čovjek se pravi da je krenuo da samo šeta po Bingu.
Večeras utakmica za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu. Sutra veliko finale. Neko će postati prvak svijeta, neko će izgubiti, a već u ponedjeljak će svi opet pričati o transferima.
Takav je život. Sve traje kratko osim računa i vrućine.
I tako stane jedna obična subota. Malo Panonike, malo pijace, malo gepeka, malo Binga. Nekoliko priča koje na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, a zapravo sve govore o istom, o životu kakav jeste. Nekad nasmije, nekad stegne u grlu, nekad iznenadi više nego bilo koja fikcija. I baš zato ga vrijedi zapisati. Jer ono što danas izgleda kao sasvim običan dan, za nekoliko godina možda će biti uspomena koju ćemo najradije ponovo pročitati. Subota završava, juli se ne predaje, a mi idemo dalje. Sutra je novi dan, nova priča i nova nafaka. A kažu, od nafake se ne može pobjeći.
(V.M.)