Foto: Balans
U selu Mezgraja, na samoj polovini magistralnog puta Bijeljina – Tuzla, stoji vodenica koja prkosi modernom vremenu. Dok većina starih mlinova danas služi samo kao podsjetnik na prošlost, vodenica porodice Stankić i dalje neumorno melje žito. Ipak, njena prava vrijednost ne leži samo u kamenu i brašnu, već u priči o dvije sestre koje su, u trenutku najvećeg gubitka, odlučile sačuvati porodični ponos.
Nakon smrti oca, sudbina imanja i mlina bila je neizvjesna. Međutim, Slađana i Olgica nisu dozvolile da točak stane.
„Odmah nakon očeve smrti nastavila sam s radom. Sve je ostalo onako kako je bilo dok je on bio živ, to sam mu i obećala. Ovdje u vodenici imamo žuto i bijelo kukuruzno brašno, pšenično, integralno, ražano i heljdino, kao i miks integralnog brašna. Inače sam po zanimanju inženjer za upravljanje tehničkim sistemima, tako da mi je ovo zapravo posao poslije posla. Radim u državnoj firmi do tri sata, a onda od tri do šest dolazim ovdje u vodenicu. Svaki dan meljem kako bi brašno uvijek bilo svježe. Ljudi dolaze kupiti ovdje, a radim i po narudžbi te dostavljam na adresu“, priča nam Slađana Stankić.
Iako mlinarski posao tradicionalno važi za muški, ove dvije žene su dokazale da snaga volje ne poznaje granice. Njihov rad je spoj ljubavi prema tradiciji i duga prema precima, jer je vodenicu, prema kazivanjima, davno osnovala njihova prabaka, muškarac je obnovio, a one su je danas preuzele kao čuvarice naslijeđa.
„Ovo nije lak posao za ženu, zahtijeva fizički napor. Najteže mi je kad stigne roba koju treba unijeti, a ne mogu sama ni oštriti kamen. U tome mi pomaže jedan čovjek; zajedno podignemo kamen i kuckamo ga dok ne postigne određenu oštrinu. To je muški posao, ali polako savladavam i to“, dodaje Slađana.
Vodenica “Stankić” danas je prepoznata i kao turistički biser opštine Ugljevik. Putnici namjernici ovdje ne dolaze samo po svježe mljeveno kukuruzno ili pšenično brašno, već i po mir koji nudi priroda. Sestre su uspjele stvoriti ambijent u kojem se posjetioci mogu odmoriti uz tradicionalnu hranu i zvuk vode, dokazujući da se od zaborava može odbraniti sve ono u šta se uloži srce.
„Sredina je to jako lijepo prihvatila. Iako imamo svoje primarne poslove, uspjele smo napraviti atraktivnu priču. Imamo i brvnaru na vodi, lijep ambijent koji posjetioci koriste za proslave rođenja djeteta, odlazaka u penziju ili jednostavno za druženje. Imamo grijanje, pa vodenica i brvnara rade i ljeti i zimi. Iz naše priče se može naučiti da se uz volju sve može postići, čak i ako ste žena. Muškarci iz naše okoline su reagovali pozitivno i pružili nam veliku podršku, kao i naša majka“,kaže nam Olgica Mitrović.
U brvnari su sestre napravile i mali muzej sa starinama, predmetima koji su nekada bili u primjeni, a danas su eksponati.
„Većina predmeta koje vidite ovdje su porodično naslijeđe. To je otac skupljao od prijatelja ili je ostalo od naših djedova. Ti predmeti za nas imaju veliku sentimentalnu vrijednost. Imamo mnogo ručnih radova naše pokojne bake koja je danju radila vani, a noću tkala ćilime i torbe“, dodaje Olgica.
U svijetu koji se prebrzo kreće, Slađana i Olgica su usporile vrijeme. Njihov mlin u Mezgraji nije samo mašina, on je živi spomenik porodici, časti i jednom obećanju koje traje.
(Balans)