Foto: Balans
Jutro je, nedjelja, 21. juni. Ustajem rano. Danas se kreči kuća. Dok čekam majstora, kuham kafu. Mačak neće da jede. Nije bolestan, nego mu vruće. Pametniji je od nas ljudi. Dok mi jurimo po suncu, on pronašao hladovinu i odlučio da je nedjelja za odmor.
Dolazi majstor i odmah mogu potpisati da je krečenje kuće jedan od najnapornijih poslova koje čovjek može sebi organizovati. Nije to samo bojenje zidova. To je pomjeranje namještaja, čišćenje, pranje, sklanjanje stvari i ono neizbježno majstorovo pitanje:
Jesi li kupio ono?
To ono je posebna kategorija proizvoda. Nikad ga nemaš u kući, a uvijek treba baš danas. Naravno, nedjelja je, niko živ ne radi. Ali nekako se snađemo. Kao i uvijek. Na kraju sve završi dobro. Zidovi svježi, kuća ljepša, a čovjek umoran kao da je sam okrečio tri sprata.
Ipak, mora se malo i raditi. Otvaram društvene mreže i portale da vidim šta ima novo.
Gradonačelnik Tuzle, zvat ćemo ga Zijo, za dva dana obišao četiri ili pet događaja. Dobrovoljne davaoce krvi, odbojku na pijesku, predavanje o ekonomiji, druženje sa penzionerima Kreke, Panonska jezera. Energije na pretek. Veliki respekt. Da sam ja gradonačelnik, poslije drugog događaja tražio bih stolicu i hladnu vodu.
Ima i manje lijepih vijesti. U Čeliću pucnjava. Neki svirač violine upucao čovjeka u nogu. Eto, život je čudna stvar. Očekuješ da violina proizvodi muziku, a ne policijske izvještaje. Sad će, izgleda, neko vrijeme svirati na drugoj adresi i nekoj stvari.
Pišem i priču koja mi vraća vjeru da nije sve otišlo dođavola. Čovjek i lisica. Prijateljstvo koje traje već dugo. Lisac dođe, čovjek ga nahrani, spremi mu hranu u kesu da odnese mladuncima i tako skoro svaku večer. Ponekad život napiše ljepše priče nego što ih ijedan novinar može ispričati.
Skuham još jednu kafu. Ovu pijem napolju. Mačak i dalje spava u hladovini. Posmatram ga i pomislim kako je možda upravo on jedino biće koje je danas potpuno zadovoljno svojim životnim izborima.
Objavljujem još nekoliko vijesti. Naravno, bilo je i politike. Kalesijac Mujo Mujkić nakon rastanka sa NiP-om prešao u novi politički projekat pod nazivom Crvene linije. Neki ljudi jednostavno ne mogu bez politike. Njihova crvena linija nije ideologija, program ili princip. Njihova crvena linija je da ni slučajno ne ostanu bez stranke.
A onda vijest koja me iskreno rastužila.
Tuzlak Nedžis Halilović, kojeg mnogi na društvenim mrežama poznaju kao Bosanskog bukvalistu, ponovo je u Turskoj sa sinom Vedadom. Kontrolni pregled pokazao je da se bolest vratila i da se liječenje nastavlja.
U takvim trenucima čovjek zastane. Sve dnevne prepirke, političke svađe i sitni problemi odjednom postanu nevažni. Nisu naši stari bez razloga govorili da kada se razboli jedan član porodice, pati cijela porodica. Iskreno se nadam da će Vedad pobijediti ovu bitku, a da će porodica pronaći snagu za sve što ih čeka.
I tako prođe još jedan dan.
Sutra je novi. Počinje nova sedmica, novi poslovi, nove obaveze. Mene, između ostalog, čeka i odlazak na sud zbog saobraćajnog prekršaja. Sudija će odlučiti hoće li vozačka na mjesec dana odmora ili će ostati kod mene.
Kako god bude, preživjet će se.
Jer život je, na kraju, upravo to. Malo krečenja, malo politike, malo smijeha, malo brige. Jedna kafa za početak dana i jedna nada da će sutrašnji biti barem nijansu bolji od današnjeg.
(V.M.)